Basenji zbog svoje vitkosti, visokih nogu i elasticnog hoda djeluju vrlo elegantno i privlace pozornost. Glavu imaju podignutu, a ostre usi su usmjerene prema naprijed. Na obrazu imaju sitno urezane bore, oci su postavljene koso. Kratkodlaki su, dlaka im je cesto crvenkaste boje, ali postoje i crni primjerci. Noge i kraj repa moraju biti bijeli. Rep nose savijen preko leda i malo sa strane. Njihova domovina je Kongo gdje ih upotrebljavaju kao gonice u lovu na nisku divljac. Nikada se ne krizaju s drugim pasminama. Zenke se tjeraju samo jednom na godinu sto nam dokazuje da su oni jedna od prvobitnih pasmina. Visina – 40 do 43 cm, tezina do 12 kg. Dozivi oko 12 godina. U Europi je basenji rijedak. Standard je priznat tridesetih godina ovog stoljeca u Engleskoj. Basenji pripada prastarim pasminama i mozemo ga naci na slikama u pecinama iz kamenog doba i u egipatskom kiparstvu. Psi ne laju vec se oglasavaju s kratkim vuf”. Njihovo tuljenje slicno je obijesnom jodlanju. Pas je idealan za zivot u stanu jer ima kratku dlaku. Potrebno mu je mnogo kretanja jer je njegov korak dug. Pametan je, brzo shvaca, iako ne poslusa odmah. Veoma je privrzen i vesele je naravi. Posebno se dobro osjeca u coporu s drugim psima svoje pasmine, zadovoljavaju vec dva psa.Brani se (i svoje clanove copora) munjevitim kretnjama – svojim ocnjacima u suparnikovoj kozi napravi dvije male, ali vrlo bolne rupe.

.

Crvena vjeverica (latinski: Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciuridae, a kroz mnoga stoljeca je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo “vjeverica”, bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je poceli zvati crvena vjeverica. Neke žive na drvecu, druge u podzemnim jazbinama. Podzemne vjeverice poste nekoliko dana zimi.

Obilježja vjeverice:

Rasprostranjenost: Europa, osim Islanda i sredozemnih otoka.

Životni prostor: stare bjelogoricne, crnogoricne i miješane šume. parkovi, vrtovi; u Alpama do visine 2000m.

Obilježja: odozgo- crvenosmeda poput lisice, katkada crna (osobito planinska), odozdo- bijela; oci i uske velike (zimi s cupercima dlaka na vrhovima uski); rep dug, kitnjast.

Nacin života: spretno i brzo se penje i skace, po deblima i glavom nadolje; daleko skace; veliko, loptasto gnijezdo od grancica i mahovine gradi u krošnjama, dupljama; ne spava pravi zimski san; sprema zalihe hrane.

Parenje: I—VII. koti 2-5 puta po 3-7 mladih (II-VIII).

Glasanje: coktanje. Prehrana: sjemenke cetinjaca, razni plodovi, orasi, lješnjaci, gljive, kora,. kukci, pticja jaja, mlade ptice.

Vjeverice danas

Naime, posljednjih desetljeca pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a rijec je o sivoj vjeverici Sciurus carolinensis koja potjece iz Sjeverne Amerike. Uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeca. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na podrucju Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rjeda te je gotovo u potpunosti nestala s tog podrucja. Danas se još može pronaci u Škotskoj i ponekim otocima.

Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo. Pomišljalo se da je nestala zbog toga jer je siva vjeverica puno jaca i veca od crvene pa je agresivnija prema njoj. Napravljena su brojna istraživanja i dokazano je da to nije pravi razlog.

Pravi razlog povecanja brojnosti sive i smanjenja crvene vjeverice je taj što su sive vjeverice bolje prilagodene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoricnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obicno rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Cak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obicno ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateci i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obje vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu. Najkriticniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.

U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile domicilnu crvenu pa su Talijani bili primorani rigoroznim mjerama (puškama) riješiti se stranca i jedna su od rijetkih zemalja koje su u tome uspjele.

Prehrana:

Vjeverice u prirodi jedu žitarice, sjemenje, bobicasto voce, orašaste plodove, gljive, insekte, ali i mlade ptice i njihova jaja.

Vjeverice, vodene instinktima, neprestano traže hranu, te je spremaju u nastambu. Dio obroka pojedu odmah, a dio npr. oguljenih sjemenki i koštice spremat ce na više mjesta. Vlasnici ustvari nude životinjama i više hrane nego što im je potrebno.

Svakako im ne bi trebali davati mlijeko i mlijecne proizvode jer veca kolicina laktoza koju sadrži kravlje mlijeko može izazvati u vjeverica teže probavne smetnje. Nagle promjene u prehrani takoder se ne preporucaju jer dovode do disbioze crijeva, te posljedicnih proljeva i opstipacija.

U srednjem vijeku, u vrijeme Gastona Febusa, u Francuskoj se govorilo o dva tipa doge od kojih je Alan Votre, ili « pas kasapina «, predak doge Bordoa. Zvali su ga « turski pas «, bez sumnje po uspomeni na daleko porijeklo tog borbenog i lovackog psa, koji je bio obucen da bi se borio protiv medvjeda, bikova i drugih pasa. Kasnije doga više nije korištena u lovu, vec su joj namjenili cuvanje kuca – prije svega kuca mesara i dvoraca. Ubrzo zatim, pasmina umalo da nestane. Krajem XIX vijeka pasmina je gotovo išcezla iz oblasti Bordoa. U novije vrijeme pasmina se pocinje ponovo razvijati.

Cudno je medutim da Bordošku dogu Britanci ne priznaju za pasminu, vec je smatraju obicnom varijantom bulmastifa.

Ovaj pas nikada nije spontano agresivan, vezan je za svog gospodara, i prekomjerno mu je privržen. Blag je i posebno strpljiv sa djecom. Prezire samocu i neaktivnost.

Kršna, mišicavog , ali harmonicno gradenog tijela, bordoška doga ima veliku i dosta kratku glavu prepunu bora , coškastu i široku vilicu koja je blago izbacena, gornja usna prekriva donju, oci su kose, veoma razmaknute, boje lješnika ili tamno smede, male uši su mu spuštene i malo uzdignute u korijenu, i tamnije su od tijela. Vrat je skoro cilindrican i kratak. Grudni koš je snažan i dubok, leda prava, široka i mišicava, a stomak dobro uzdignut. Rep je jak u korijenu, istanjen na vrhu, i okrenut ka dole. Dlaka je kratka,glatka i tanka. Boja dlake je rida ili boje mahagonija, sa crvenom ili crnom dobro naglašenom maskom. Dopuštene su , bijele mrlje slabo raširene na grudima i na nogama.

Eliminatorni su ; – mala glava, šiljata ili suviše duga njuška, stražnji prsti na zadnjim šapama smatraju se nedostatcima , raznobojne oci i ikricave mrlje na kapcima.

.

Podaci o pasmini:

IZVORNI NAZIV Dogue de Bordeaux

VELICINA srednja/velika

Mužijak 60 – 68 cm / 50 kg

Ženka 58 – 66 cm / 45 kg

NJEGA DLAKE Nije zahtjevno

VJEŽBANJE Lako

HRANJENJE Nije prekomjerno

TEMPERAMENT Nježan i odan

.

izvor: kupipsa.com

Ova pasmina nastala je tijekom mnogih godina eksperimentiranja. Dobivena je ciljanim križanjem da bi se zadovoljila želja uzgajatelja za mackom koja je po svemu identicna perzijskoj macki osim u dužini dlake. U pocetku su se perzijke križale s burmankom i americkom kratkodlakom mackom da bi kasnije bilo dovoljno križanje samo s americkom kratkodlakom. Oko 1960. godine priznata je kao egzoticna kratkodlaka macka i od tada se redovito pojavljuje na izložbama.

Gradom egzoticna macka nalikuje perzijki. Tijelo joj je srednje velicine, prema krupnijem, nabitom. Ima širok stav, kratke noge i krupne, okrugle šape. Glava mora biti okrugla i masivna, na debelom i kratkom vratu. Nos je kratak i širok s naglašenim ceonim prijelazom. Brada je naglašena a obrazi puni. Uši su kratke, što niže zasadene i zaobljene na vrhu. Oci moraju biti okrugle, krupne i razmaknute. Rep je ravan, kratak i macka ga nisko nosi.

Krzno kod egzoti mora biti srednje kratko, meko i gusto no nesmije biti priljubljeno uz kožu. Sve varijante boja krzna i ociju koje su dozvoljene kod perzijskih macaka, dozvoljene su i kod egzote.

Kad govorimo o naravi egzote macaka, rekli bi da mogu imati kratke ispade razigranosti, medutim su vrlo rijetko destruktivne, najcešce ostaju mirne, kao tihi promatraci.

No, tu je i zahtjevna strana držanja ovakvih ljubimaca. Svakodnevna njega krzna cešljanjem je neophodna za održavanje dlake, a povremena ce kupanja pomoci da dlaka ostane sjajna i suha.

Sve u svemu, mogli bi reci da su egzote macke u potpunosti kucne životinje mirne cudi, poput perzijke.

.