Steve Gruebel, stanovnik New Yorka i vlasnik ducana s kucnim ljubimcima Cameo, posjeduje ribu staru 43 godine. U pitanju je tambaqui, riba slicna pirani, a zove se Buttkiss
Buttkiss ima 43 godine, težak je desetak kilograma i dug oko 60 centimetara, a dane provodi u njujorškoj cetvrti Queens, u ducanu svog vlasnika Stevea Gruebela. Gospodin Gruebel nazvao je veliku ribu po ragbi igracu Dicku Butkusu.
Dok neki Buttkissovi obožavatelji smatraju da je akvarij dug metar i dvadeset centimetara zapremine od 285 litara premalen za tako veliku ribu, Gruebel se ne usuduje premjestiti Buttkissa u novi zbog njegove iznimne starosti. A i praznovjeran je te misli da bi mu to moglo donijeti nesrecu.
Buttkiss svaki dan pojede 25 zlatnih ribica, a dvostruko je duže živio nego ostali pripadnici njegove vrste. Steve Gruebel ne zna koliko ce još živjeti, no Buttkiss pokazuje znakove starenja. Ima artritis u škrgama i glaukom u desnom oku.
Kad ga je Gruebel prodao 1968, Buttkiss je bio dug pet centimetara, no dvije godine kasnije kupac ga je vratio jer mu više nije stao u akvarij i otad je Gruebelov kucni ljubimac.
Ancistrus je rod slatkovodnih riba, od kojih su sve poznate kao ancistrusi. Porijeklom su iz rijeke Amazon i njenih pritoka. Cesta je riba u akvaristici, a najraširenija vrsta u akvarijima je Ancistrus dolichopterus.
Ancistrusi su tipicni predstavnici porodice Loricariidae; odlikuju se vertikalno spljoštenim tijelom i ustima koje igraju ulogu sisaljke. Sisaljka služi za struganje algi i mikroorganizama sa kamenja, te opiranje jakoj vodenoj struji. Od ostalih clanova podporodice Ancistrini razlikuju se kracim i širim tijelom, te širom glavom. Karakteristicno obilježje mužjaka predstavljaju “brkovi” sa gornje strane glave, koji su kod ženki uglavnom odsutni ili vrlo mali. Nije sigurno za šta ti brcici služe. Pretpostavlja se da imitiraju larve koje mužjak cuva, te da ženke u mužjacima sa velikim i razgranatim brkovima vide dobre oceve svog potomstva.
Boja gornje strane tijela je tamnosmeda, a prošarana je žutim tackicama. Donja strana je žuckasta ili svijetlija nijansa boje tijela. Ancistrusi su poznati po svojoj sposobnosti da prežive u vodi sa malim kolicinama kisika, zahvaljujuci modifikovanom stomaku preko kojeg dišu. [1]
Ribe ovoga roda su uglavnom miroljubive i podesne za društvene akvarijume, ali spolno zreli mužjaci mogu biti agresivni prema ostalim ancistrusima oba spola. Mužjacui narastu do 15 cm, ženke do 12 cm.
Medu akvaristima su popularne upravo zbog svoje ishrane – cijenjeni su algojedi i vrlo korisni u suzbijanju zelenih algi u akvarijumima. Iako su porijeklom iz bistrih tropskih voda Južne Amerike, ancistrusi su vrlo otporne ribe i preživjet ce u raznim nepogodnim uslovima.
Temperatura vode koja im najbolje odgovara krece se od 23 do 27°C, a životni vijek doseže i 12 godina. U normalnim akvarijumskim uslovima ancistruse nije potrebno posebno hraniti, buduci da se njihova ishrana sastoji od algi i ostataka riblje hrane. U trgovinama se mogu kupiti prilagodene tonuce tablete spiruline za ancistruse, koje ce oni rado sisati. U nedostatku algi može im se dati kuhana blitva, grašak (bez kožice), spanjak, zelena salata (takoder kuhana), krastavac i ostalo povrce. Ancistrusi kojima nedostaje biljna hrana okrenut ce se bušenju listova širokolisnih biljaka.
Ancistrusi su nocne ribe koje dan provode u pecinama, koje im treba obezbijediti i u akvarijumu. Pored pecina, u akvarijumu sa ancistrusima je poželjno imati i granu ili panj, koja ce im pružiti potrebnu celulozu.
Mužjak ce ocistiti pecinu i u nju privuci ženku. Nakon mrijesta ženka napušta pecinu i dalje ne igra nikakvu ulogu u podizanju mladi. Mužjak ce cistiti jaja i odstranjivati neoplodenu i pljesnjivu ikru, te perajima poticati cirkulaciju i aeraciju vode oko ikre. Za ovo vrijeme mužjak ne napušta pecinu i ne hrani se. Jaja ce se izleci za 3-4 dana, a mužjak ce mlad cuvati prvih 7-10 dana nakon izleganja. Mlad prve dane provodi zaljepljeno za strop i zidove pecine, hraneci se sadržajem svoje žumanjcane kesice. Mladi ancistrusi izlaze iz pecine u potragu za algama nakon proplivavanja, kada istroše svoje žumanjcane kesice. Tada se mogu hraniti tabletama spiruline.
Ksife su slatkovodne ribe iz roda Xiphophorus, porodice živorotki. Rod Xiphophorus obuhvata još jednu vrstu, poznatu pod imenom platy, koja se od ksifa razlikuje samo po nedostatku repnog produžetka i nešto manjem rastu.
Postojbina ksifa su vode Meksika, Hondurasa i Gvatemale. Osnovne vrste roda Xiphophorus u Evropu su uvezene u periodu od 1906. do 1912. godine. Boja divljih ksifa (na slici) varira izmedu zelene i sive, dok su u akvarijumima uzgojeni kultivisani varijeteti u žutoj i crvenoj boji, sa ili bez crnih tackica, tuksedo varijteti, ksife sa crnim i crvenim ocima… Osnovne karakteristike ovoga roda se uglavnom odnose na mužjake – prepoznatljivi su po dugackom repnom peraju u obliku maca i izraženom, crnom ili mrkozelenom gonopodijom, kopulacionim organom živorotki, koji se nalazi duž donje strane tijela. Ženke nemaju produženu repno peraje, te su u osnovi vrlo slicne ženkama mollija. Mužjaci dostižu maksimalnu dužinu od 14 cm, a ženke i do 16 cm.
Ksife nemaju visoke prohtjeve, ali im se u akvarijumu može omoguciti kvalitetniji život ako se koristi voda srednje tvrdoce, sa 10-12° gradi, temperature 22-25°C. Ksife mogu kratko vrijeme provesti i u mnogo hladnijoj vodi, temperature i do 15°C, što ih ipak ne cini hladnovodnim ribama. Njihova prehrana u prirodi ukljucuje insekte i njihove larve, zooplankton i ponešto biljne hrane.
Vrlo su temperamentne i najbolji ugodaj pružit ce ako im se omoguci dovoljno dug akvarijum. Gusto zasadeni akvarijumi su omiljeni i kisfama, a pogodni su i za skrivanje mladunaca od proždrljivih roditelja. Ksife su generalno miroljubive ribe, iako one vece, pogotovo mužjaci, mogu pokazivati odreden tip agresije prema drugim ribama. To se svodi na kratku jurnjavu akvarijem, koja uglavnom završi bez ozlijeda.
Mužjaci se udvaraju ženkama treperenjem oko njih. Parenje je brzo i kratko, te se obicno odvija dok ribe jure akvarijem. Ženke oplodenu ikru nose u sebi mjesec dana, a noseca ženka može se prepoznati po širokom i tamnijem trbuhu. Mladuncad se rada u obliku sicušne loptice, koja pada na dno i tu se rasklupcava, a zatim brzo juri prema površini kako bi svoj riblji mjehur napunila zrakom. Sve vrste roda Xiphophorus imaju visok potencijal razmnožavanja, koji varira sa velicinom maticne ženke. Velike ženke mogu dati i do 120 mladih u jednome porodaju, a jednom oplodena ženku u sebi cuva kolicinu mlijeci dovoljni za 4-5 samooplodnji godišnje. Ksife ce nerijetko jesti svoju mladuncad, pa je gusto zasaden akvarijum neophodan za opstanak mladih. Vodeno bilje je u toj ulozi efikasnije od plasticnih mrijestilica, koje ženku mogu istraumatizirati.
Ksife su mogu uspješno ukrštati sa platijima, te je vecina riba koja se danas prodaje hibridi izmedu ove dvije vrste.
Klaun botia je slatkovodna riba, u prošlosti svrstavana u rod Cobitis i u rod Botia, a danas je jedini predstavnik roda Chromabotia. U prirodi se nalazi u vodama Indonezije, ostrva Borneo i Sumatre. Popularna je vrsta akvarijumskih riba, kako zbog svog zanimljivog izgleda i zapanjujuce inteligencije, tako i zbog korisnih prehrambenih navika.
Tijelo ribe je horizontalno izduženo, glava velika, a usta obrubljena brcicima. Boja tijela varira od svjetle pa do crvenkaste nijanse narancaste. Narancasto tijelo vertikalno sijeku tri debele, crne pruge. Prva pruga pruža se od vrha glave, prelazi preko oka i spaja sa istom prugom s druge strane. Druga, deblja pruga omotava se oko tijela ribe, u predjelu grudi, izmedu glave i lednog pereja. Posljednja pruga obuhvata ledno peraje i ostatak tijela, sve do repnog peraja. Razlikovanje spolova je vrlo teško – jedina sigurna odlika ženki je širi trbuh. Zanimljivo je da ove ribe posjeduju oštru bodljicu skrivenu u predjelu ispod ociju. Upravo zbog te bodljice ne preporucuje se transport ribe u obicnim kesicama, vec ili u u nekoliko kesica ili bolje u cvrstoj posudi.
Traži besprijekornu cistu i kisikom bogatu vodu, a kako dolaze iz brzih rijeka i potoka, drago im je i jako strujanje vode. Temperatura može da se krece izmedu 25 i 30°C. Njihovi sustanari ne smiju biti agresivne ribe, inace ce poceti odbijati hranu i povuci se. Pri lošim akvarijumskim uslovima ili naglom mijenjanju hemizma vode prilikom useljavanja u akvarijum za ocekivati je da obole od ihtioftirijaze (bolest koja se prepoznaje po bijelim tackicama). Baš poput paleatusa koji svojim ponašanjem indiciraju nedostatak kisika u vodi, klaun botije predstavljaju odlicne pokazatelje lošeg kvaliteta vode.
Klaun botia je riba dna, a po pitanju ishrane nije izbirljiva. Omnivor je i prirodi se hrani puževima, malim beskicmenjacima, larvama insekata, crvicima, slatkovodnim racicima i biljnom hranom. U akvarijumu joj je omiljena hrana namijenjenja mesojedima i razne vsrte sušenih crvica. U akvarijum je unesena kada se otkrila njena sklonost da jede puževe tako što ih jednostavno isisa iz kucice, što ju je ucinilo vrlo popularnom i u akvaristici korisnom ribom. Njihovu neugodnu naviku predstavlja bušenje listova širokolisnih biljaka, što se može u nekoj mjeri sprijeciti ako im se ponudi kuhano zeljasto povrce. Pri hranjenju i uzbudenju proizvode interesantne kliktajuce zvukove.
Klaun botije su vrlo društvene jatašice i u akvarijumu se moraju držati u grupi od najmanje šest primjeraka. Usamljene ribe ce se osjecati nesigurno, skrivati se i odbijati hranu, te na kraju uginuti. Jato cine razigrane jedinke, medu kojima postoji složeni društveni odnos. Ribe ce se plašljivo sakrivati u šupljinama izmedu kamenja i panjeva, u uglovima kad ovih nema, ako u akvarijumu nema dovoljno bilja i sjenovitih mjesta. Klaun botije su nevjerovatno inteligentne: pomno prate pokrete drugih riba u akvarijumu i oponašaju ih. Vlasnike ce iznenaditi i nacinom na koji spavaju – spavaju zajedno na dnu, nepomicno ležeci okrenute na bok, zbog cega se mogu ciniti mrtvima.
U akvarijumu nisu nikada izmriještene i zbog toga ne postoje varijeti ove vrste.
Ljudi neupoznati sa ovom interesantnom ribom uglavnom je kupuju kada imaju problema sa puževima. Buduci vlasnici moraju biti spremni ovim jatašicama omoguciti akvarijum pristojne zapremine, sa obzirom na to da klaun botije u akvarijumskim uslovima narastu u do 30 cm i u prosjeku žive 20 godina.
Ciklidi su ribe iz velike i raznolike porodice Cichlidae, u koju spada otprilike 1,300 opisanih vrsta, a zbog velikog broja neotkrivenih vrsta, pretpostavlja se da ce konacan broj vrsta ove porodice doseci 1,900. Ciklidi su ribe koje se znacajno razlikuju u obliku, boji, velicini, nacinu života i ponašanju.
Velicina predstavnika ove porodice se krece od 2,5 centimetra do 1 metra, dok oblici tijela variraju od snažno bocno spljoštenih do valjkastih. Oblik tijela zavisi od okruženja u kojem se nalaze: bocno spljoštene ribe poput onih iz roda Pterophyllum su prilagodene skrivanju medu gustim vodenim biljem, dok je oblik tijela riba iz roda Julidochromis specijaliziran za uvlacenje u uske rupe u kamenjima. Mužjaci su veci i intenzivnije obojeni, veoma teritorijalni i cesto agresivni prema ribama svoje i druge vrste. Živopisno obojene vrste postaju sve popularnije akvarijumske ribe, dok su rjede one neuglednih boja. Pojedine vrste, poput tilapije, su važne ribe u prehrani.
Ciklidi u prirodi naseljavaju tropske vode Južne Azije, Afrike, Južne i Centralne Amerike. Najcešce se nalaze u slatkim, bilo tekucim ili stajacim vodama, mada se neke vrste (od kojih su najznacajnije vrste rodova Etroplus i Sarotherodon) mogu naci u bocatnim i slanim vodama.
Ishrana ciklida varira jednako kao i oni sami. Postoje vrste koje su primarno herbivori, te se hrane algama i mehkim dijelovima viših biljaka, a u ishranu samo povremeno ukljucuju manje beskicmenjake. Ostale vrste su sposobni predatori – karnivori ciji se plijen krece od puževa, larvi insekata, spužvi pa do ostalih riba. Manji broj vrsta spada u detritovore, hraneci se trulecom organskom materijom.
Pojedine ribe ove porodice su izrazito monogamne, dok ostale formiraju hareme koji se sastoje od jednoga mužjaka i više ženki. Svi predstavnici ove porodice iskazuju izraženu roditeljsku brigu za jaja i mlad. Ikru ili mlad cuvaju oba ili samo jedan roditelj, zavisno od vrste. Roditelji vrsta koje ikru polažu na otvorenom (lišcu biljaka, kamenjima ili podlozi) aerišu vodu oko ikre, odstranjuju pljesnjivu i neoplodenu ikru, te je agresivno cuvaju od predatora. Drugi oblik roditeljske brige je cuvanje ikre i mladi u ustima, a susrece se kod riba iz roda Haplochromis. Ženke ovih vrsta ikru odmah po oplodenju smještaju u usta i tu je cuvaju tokom inkubacije i nakon izlijeganja mladi. Za svo ovo vrijeme ženke ne jedu i vrijeme provode skrivene od ostalih riba, koje ih nekad pokušavaju natjerati da izbace mlad iz usta. Iako su uglavnom ženke one koje mlad cuvaju u ustima, to mogu biti i mužjaci, te rjede oba roditelja. Neke vrste, poput diskusa, poznate su po sposobnosti da mlad hrane svojim kožnim izlucevinama.
Zlatna ribica je slatkovodna riba iz porodice šarana (Cyprinidae) i jedna od prvih domestificiranih riba, koje su još i danas popularne medu akvaristima. Glavni predstavnik roda Carassius i ujedno najraširenija vrsta, Carassius auratus, masovno se gaji u ribnjacima i u privredno-prehrambene svrhe.
Zlatni karasi su prvobitno naseljavali vode Koreje, Kine i Japana, odakle su se brzo raširile po cijelom svijetu. U Evropu su unesene još sredinom 18. vijeka, a uspješno razmnožavanje u akvarijumima pocinje krajem 19. vijeka. Vrstu je prvi put opisao švedski naucnik, Carl von Linné, 1758. godine.
Zlatne ribe su u akvaristici popularne kao pocetnicke ribe. Za njih se vežu jedne od najvecih zabluda kada su u pitanju kucni ljubimci, te zbog toga i pate. Najcešce se drže u staklenim ili plasticnim kuglama, bez odgovarajuceg procišcivaca vode ili vazdušne pumpe, iako su šarani ribe kojima je to najviše potrebno, imajuci na umu njihov brz metabolizam i potrebu za velikim kolicinama kisika u vodi. Kao posljedica ovog držanja, zlatne ribe u zatvoreništvu prežive od šest do osam godina, što je malo u usporedbi sa ribama kojima se omoguce normalni životni uslovi, a koje tada mogu živjeti i do pedeset godina.
Anatomija obicnog karasa
Leda karasa su bjelicasto-sive boje sa zlatnim odsjajem. Bokovi su srebrnasti, ponekad sa zelenim ili crvenkasto-žutim prelivima. Peraja su crvenkasto siva. Svim varijetetima je zajednicko visoko, sa strana lagano spoljšteno tijelo, pokriveno krupnim i cvrsto usadenim krljuštima. Ledna peraja je veoma duge osnove (izmedu cetrnaest i dvadeset žbica), a podrepna kratka (pet do osam žbica). Prva žbica i jednog i drugog peraja je snažna i nazubljena. Usta su terminalna i obrubljena kratkim brkovima (koji mogu biti i potpuno odsutni). Ždrijelni zubi su visoki, spljošteni i jednoredni.
U divljini
Karasi su prvobitno naseljavali vode Istocne Azije. Nastanjuju tihe i tople nizijske vode, najcešce stajace. Mogu se pronaci u biljem obraslim barama, jezercima, kanalima, u kojima traži muljevito i glinovito dno. Zlatni karas živi na dnu, na dubinama i do dvadeset metara, gdje se hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U divljini su mu na meniju manje ribe, ikra, punoglavci i žabe, ali nerijetko ce iskociti iz vode loveci insekte. Tokom ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane i prelazi u hibernaciju.
Temperatura vode u njihovom staništu varira od 4 do 40 °C. Divlji karasi ce visoke temperature preživjeti, ali im nisu omiljene zbog osiromašenja vode kisikom. Akvarijumske ribe nece podnositi temperature više od 30 °C; maksimum koji mogu podnijeti je 25 °C.
Zahvaljujuci svom, ponekad zapanjujucem rastu, ubrzo su dospijele u evropske i americke vode kao neželjeni kucni ljubimci. Tu su se uspješno razmnožavale i ukrštale sa domacim vrstama, te ubrzo postale sastavni dio tamošnje faune.
U akvarijumu
Držanje zlatnih riba u posudama može se pratiti još do vremena carske Kine, kada su carevi i carice uživali u pozlacenim posudama ispunjenim vodom, a u kojima su boravili mutirani, zlatni šarani. Dvorjani su shvatili da ribe tu ne mogu dugo poživjeti, pa su tu provodile samo kratko vrijeme, tokom dvorskih festivala i ceremeonija. Zlatni karasi su u Japan uvezeni tek krajem 15. vijeka, a u Evropu, preko Portugala, 1854. godine. Odmah su postali popularni medu evropskom elitom.
U akvarijumu kao hranu prihvataju kuhani grašak i svo kuhano, zeljasto povrce, te kupovnu hranu u granulama. Zbog anatomije usta teže im je gutati lisnatu hranu. Bez obzira na herbivorne navike, zlatni karasi ce napasti i progutati sve ribe manje od sebe. Ironicno je što su jedine akvarijumske ribe koje bi, bar prema temperaturi vode, mogle biti njihovi sustanari, ujedno i ribe koje najcešce jedu u akvarijumima: guppy i paleatusi. Posebno treba obratiti pažnju na ove druge, koji na lednom peraju imaju oštru košcicu izraslu upravo u svrhe odbrane od predatora, a koja ce proždrljivoj zlatnoj ribi zapeti u ustima. U tom slucaju zlatna riba obicno umire u mukama, nakon cega koridoras jednostavno ispliva iz njenih usta. Zlatne ribice ce moliti hranu svaki put kada se njihov vlasnik približi akvarijumu, ali se njihove molbe smiju uslišiti samo jednom na dan.
Karasi spadaju u hladnovodne akvarijumske ribice, koje ce bez problema podnijeti temperaturu i ispod 20 °C. Zlatne ribe ipak ne toleriraju nagle promjene temperature, koje ih lahko mogu i ubiti. Ovo se posebno odnosi na male, negrijane akvarijume u kojima temperatura naglo pada nocu. Iz tog razloga ona ne bi trebala padati ispod 10 °C, niti prelaziti 25 °C. Grijac nije neophodan, ali nije ni beskoristan upravo radi kontroliranja promjene temperature.
Svi šarani imaju brz metabolizam i traže velike kolicine kisika u svom prebivalištu. Iz tog razloga je zlatnim ribama u akvarijumima potrebno omoguciti dobru filtraciju i aeraciju vode. U svom prirodnom okruženju navikli su na gusto obraslo dno, ali je to cesto nemoguce postici u akvarijumima u kojima oni žive, zbog njihove tendencije da jedu i cupaju zasadeno bilje. Plasticne biljke mogu preživjeti temperament zlatnih ribica, iako bi njihovi oštri vrhovi mogli ošteti osjetljivu sluzokožu ribe.
Mitovi vezani za zlatne ribe
Popularna slika zlatne ribice u kugli, koja naizgled ne zahtjeva ništa osim listica sušene, kupovne hrane, doprinijela je pogrešnom shvatanju potreba ove ribe. Zlatni karasi su ribe brzog metabolizma, te se u kugli cesto guše u amonijaku iz vlastitih fekalija. To se može sprijeciti redovnim mijenjanjem vode, ali tim postupkom ribe redovito pate od šokova uslijed naglih promjena temperature i hemizma vode. Iz tog su razloga neke zemlje zabranile prodaju kugli. Medu akvaristima je, medutim, ostalo mišljenje da su zlatne ribice pocetnicke ribe, te da su vrlo kratkovjecne. Istina je upravo suprotna; u akvarijumima opremljenim filterom i vazdušnom pumpom, zlatne ribe mogu živjeti i do pola vijeka.
Još jedan mit vezan za zlatne ribe je onaj o pamcenju, koje navodno traje samo tri sekunde. Dokazano je, medutim, da zlatne ribe pamte bolje od vecine drugih riba, pa se tako sjecaju odredenih oblika, boja i zvukova tri mjeseca. Karasi pamte i razlikuju ljude koji ih hrane od ostalih ljudi, a vremenom nauce prepoznati i glas te osobe. [1] Zlatne ribe ce se osloboditi straha od osoba koje ih hrane i pokloniti im veliko povjerenje, pa ce cesto prihvatiti hranu direktno iz vlasnikove ruke.
Nema sumnje da zlatne ribe žive u složenim društvenim zajednicama, jatima, kako u prirodi, tako i u akvarijumu. Ribe koje su dugo živjele zajedno cesto ce plivati i hraniti se zajedno, dok ce nove ribe biti docekivane sa nepovjerenjem i agresijom, koji nestaju nakon nekoliko dana.
U vrtnim jezercima
Zlatne ribice su domestificirane na kineskim carskim dvorovima, kada je bilo popularno držati šarane u vrtnim jezercima i ribnjacima. Od obicnog sivog šarana, uslijed genetske mutacije, nastao je šaran zlatnih krljušti. Ova varijacija je ubrzo postala popularna kod carske porodice, te su ljudi poceli izdvajati zlatne primjerke i ukrštati ih kako bi se boja ocuvala. Sredinom 12. vijeka kineska carica je naredila da se iskopa jezerece koje ce nastaniti crveni i žuti karasi, ali je istovremeno zabranila ljudima van carske porodice da drže zlatne karase, koji su tada predstavljali simbol carske porodice.
Karasi su danas vrlo popularne ukrasne ribe za vrtna jezerca. Podnose razne vremenske prilike, a vremenom ce se naviknuti i na visoke ljetne temperature (jezerece bi ipak trebalo biti u sjeni). Bez problema prežive nekoliko sedmica pod ledom, dok god na dnu ima nezaledene vode bogate kisikom. Kako bi ribe imale nezaledenu vode pogodnu za hibernaciju, jezerce bi trebalo biti duboko barem osamdeset centimetara.
Pored obaveznih filtrirajucih pumpi, jezerca sa zlatnim ribama zahtjevaju i domace vodeno bilje, koje igra ulogu u sistemu filtracije vode i ishrane ribe. Zlatne ribe ce se lahko i brzo razmnožavati u jezercima, pa je potrebno dodati ribe koje ce jesti dio ikre i tako njihovu populaciju držati na kontroli.
Razmnožavanje
Spolni dimorfizam kod zlatnih riba nije pretjerano izražen. Mužjaci imaju sitne i skoro neprimjetne pjegice na škrgama, dok je odlika ženki veci i širi trbuh. Pri pravilnoj i raznovrsnoj ishrani, zlatne ribe se mrijeste po nekoliko puta godišnje. Mrijeste se u grupama, najbolje dva do tri mužjaka na jednu ženku, kako bi sva ikra bila oplodena. Ženka ce juriti i izbacivati ikru, koja se lijepi za vodeno bilje na dnu, a mužjaci prelaze preko nje izbacujuci mlijec i oplodujuci je. Mrijest traje otprilike tri do cetiri sata. Odrasla, debela ženka u jednom mrijestu daje od 2000 do 3000 komada žutobjelicaste, ljepljive ikre. Roditelji su izraziti kanibali i proždirat ce svoju ikru i mlad. Jaja se izlegu za dva do tri dana, te se pojavljuju sicušne licinke. Prva dva dana hrane se sadržajem svoje žumanjcane kesice, a treceg dana pocinju se hraniti rotatorijama. Vec cetvrtog dana mogu se hraniti Copepodima (“prašinom”), a kasnije i vodenim buhama. Mlad pocinje liciti na odrasle ribe nakon sedam dana, ali ce proci cijela godina prije nego dobiju zlatnu boju odrasle ribe.
Varijeteti
Akvariste je oduvijek oduševljavala vanredna mogucnost ukrštanja riba roda Carassius. Ukrštanjem zlatnog karasa (Carassius auratus) i obicnog, srebrenastog karasa (Carassius carassius), dobijeni su slijedeci varijeteti:
Teleskop ima kratko, sabijeno tijelo velastih peraja. Karakteristicne su ogromne oci, od ozlijeda zašticene tankom prevlakom. Boja ribe varira od zlatnožute do crne.
Nebesko oko je varijetet slican teleskopu, ogromnih ociju okrenutih prema gore. Repno peraje je trostarno i lici na lepezu.
Zlatna riba sa velovima je varijetet kratkog, zdepastog tijela i male glave. Ledno peraje je široko i uspravno, dok su ostala prozirna i dugacka, uslijed cega vise sa ribe. Boja tijela ovoga vrijeteta varira od zlatnožute do crveno-rubinske.
Kometa je varijetet cije se tijelo odlikuje zlatnožutim krljuštima i vrlo dugih, široko rasjecenih rapenih peraja.
Lavlja glava je atraktivan varijetet kratke glave, oivicene debelim kožnim naborima koji podsjecaju na grivu lava.
Šubunkin je slican kometi, od koje se razlikuje prozracnim krljuštima razlicitih boja.
Varijeti pušteni u prirodu nece dugo živjeti, upravo zbog dugih peraja koji ih cine lijepima, ali ih sprijecavaju u brzom plivanju. Ipak, vecina preživi dovoljno dugo da se mrijesti sa domacim, divljim šaranima. Tako se nerijetko mogu uloviti potomci zlatnih ribica koji posjeduju neka njihova odlicja, a koji su, kao i cistokrvne zlatne ribice, i dalje jestivi. U zadnje vrijeme dobijeno je mnogo novih varijeteta, koji se medusobno razlikuju u obliku peraja i boji krljušti. Neki varijeteti ne podnose dobro hladnu vodu kao obicni karasi, u njoj gube boju ili ugibaju. Zanimljivo je da ce ribe koje žive u potpunom mraku takoder izgubiti boju i postati bijele.
Anubias Barteri vrlo je otporna močvarna biljka i jedna od najzahvalnijih akvarijskih biljaka. Raste na kamenju ili panjevima skrivena od direktnog izvora svjetlosti. Anubias Barteri Nana malena je biljka i jedna od najpopularnijih, najotpornijih i najljepših u svakom akvariju. Uspijeva u svim uvjetima, ne zahtjeva mnogo svjetlosti, odlično podnosi promjene temperatura.
Cabomba caroliniana pripada u veće akvarijske biljke i zato je pogodna za stražnje dijelove akvarija, a naročito je lijepa ako se sadi u raskošnim grmovima. Potrebno joj je puno svjetla, prihrane i ugljičnog dioksida. Zbog toga brzo raste i odlična je za biološko pročišćavanje vode od štetnih spojeva.
Kaže se, šećer dolazi na kraju, a u akvaristici zaista ribe dolaze na kraju. Baš kao i u ljudskom svijetu, prvo podignemo temelje kuće, sagradimo zidove, obloge, postavimo izolacije, uredimo podove i stropove, postavimo dekoracije i elemente namještaja, pustimo da „odleži“ neko vrijeme i na kraju se uselimo. Ribe u akvarij dolaze tek nakon što je sve spremno, prekontrolirano, odležano i osigurano. Kao i kod svih koraka prije, odabiru malih stanovnika akvarija potrebno je posvetiti dovoljno vremena, informirati se i odlučiti za one najprikladnije. Treba uzeti u obzir veličinu riba, njihove prohtjeve za temperaturom i tvrdoćom vode te proučiti kako se slažu s ostalim primjercima svoje vrste ili drugim vrstama. Živahne ribe mogle bi smetati mirne vrste, a agresivne bi mogle napraviti i daleko veći nesklad u suživotu s ostalim primjercima.
Bette su miroljubive ribe iako za vrijeme mrijesta malo teritorijalne. Zanimljivo je da se mužjaci ne podnose pa se nikako ne smiju stavljati u isti akvarij jer će se tući i gristi do smrti. Mužjaci privlače pažnju jer su iznimno atraktivni zbog svojih lijepih boja i peraja. Preferiraju gusto zasađene akvarije, s osrednjom rasvjetom i puno prostora za plivanje.
Odgovara im slaba cirkulacija vode i dosta plutajućih biljaka.
Ribe ova vrste slove kao dobri i brzi plivači, a dolaze u više vrsta i boja. U domaćim zooshopovima često ćete vidjeti ove vesele, živahne ribe koje plivaju razigrano po akvariju. Narav im je miroljubiva, no vole grickati peraje drugim ribama pa ih ne bi trebalo kombinirati sa skalarima, bettama i ostalim ribama raskošne opreme za plivanje. Jako vole jesti, najbolje se osjećaju u gusto zasađenim akvarijima, a što je veće jato barbus tetrazona, manja je vjerojatnost da će gnjaviti ostale ribe s već spominjanim grickanjem.
Neonke su dobile ime upravo po svome neonskome sjaju jer ovo je vrsta koja prelijepo izgleda pod pravilnom rasvjetom. Neonke vole akvarije srednje veličine, malo zatamnjene i gusto zasađene s mekšom vodom i temperaturom oko 22 C.
Kako bi njihova neonska osobina došla do izražaja, preporučuje se držanje u jatima od najmanje 20 riba, što je akvarij veći i više ih ima, to je dojam veličanstveniji.
Zbog uvoza ove ribe često znaju biti loše kvalitete pa pripazite na deformacije prilikom kupnje.
Loading ...