Ovaj daleko poznat i izuzetan pas koji je po nekim i idealan, dolazi iz Njemacke.Nastao je kao rezultat strpljivog rada na selekciji, kapetana Maks for Štefanica, koji je u predhodnom vijeku dao sebi za zadatak da ukrsti više rasa ovcarskih pasa da bi stvorio novog psa koji bi bio obdaren maksimumom kvaliteta. Danas njemacki ovcar je najpoznatiji i najrasprostranjeniji pas u cijelom svijetu. Ne mogu se jednostavno nabrojati svi kvaliteti ovog psa, ovaj pas je hrabar, inteligentan, odan u potpunosti, poslušan, potcinjensvom gospodaru. Uvijek je u stanju pripravnosti, on žestoko brani gazdu i pri najmanjoj opasnosti, cak iako nije bio obucen za to. Obdaren je jednim od najboljih njuhova u svijetu pasa, postao je majstor i u umjetnosti pracenja traga.

Uzgojem i dresurom postao je poznat kao pastirski pas, vodic slijepih osoba, kao i policijski pas. Postoje znatne razlike u shvacanju idealnog oblika za ovog sve namjenskog psa. Tijelo mu je nešto duže od visine, dužina dlake varira. Ukoliko se zanemare elementi osobnog ukusa, ostaje cinjenica da su najbolje osobine njemackog ovcara njegova inteligencija, podložnost dresuri, odanost i prvoklasan clan doimacinstva. Da bi bio exterijerno savršen, njemacki ovcar mora da ima snažan i mišicav vrat, dubok grudni koš, prava leda (kod odraslog psa) malo uzdignut stomak, slabine široke i jake. Postoje tri varijante dlake, kratka, poluduga i duga. Kratka dlaka je najviše zastupljena: ona mora da bude gruba gusta i obložena, duža na vratu i na zadnjoj strani nogu, sa poddlakom. Poluduga dlaka je manje gruba, manje obložena, a stvara gusre rese na nogama, ušima i na vrhu repa, poddlaka nije dovoljno gusta. Duga dlaka je vunasta, cesto se odvaja crtom na ledima, a poddlake nema .To odsustvo poddlake je psima davalo izgled po kojem su u svojoj zemlji porijekla nazvani schaferpudel (pudlica ovcar).

Podaci o pasmini

IZVORNI NAZIV Deutscher Schaferhund (Alstain)

VELICINA Velika

PAS: 60-66 cm, 36.5 kg

KUJA: 55-60 cm, 29.5 kg

NJEGA DLAKE Srednje

VJEŽBANJE Zahtjevno

HRANJENJE Srednje

TEMPERAMENT Pouzdan, izuzetno pogodan za dresuru

Prvo nazvan ilirski ovcar, ovaj impresivni pas je porjeklom sa Sarplanine, na jugoistoku Kosova. Vjeruje se da su njegovi preci dosli iz Azije sa velikim migracijama naroda. Vrlo je jak, naoruzan izuzetno mocnim zubima, ovaj pastir, nesvakidasnje hrabrosti, neustrasiv je protivnik vukova. Najjaci primjerci ove pasmine, kojima se sjeku rep i usi kako ih se neprijatelji nebi docepali, napadaju cak i medvjede. Tri sarplaninca su sposobna, kaze se da savladaju hordu vukova i tako zastite stado koje cini vise od petsto ovaca. U oblastima gdje su pasnjaci, ovi psi su jos uvijek cuvari i branioci stada. Danas mogu da se sretnu u cjeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.

Koriste se za cuvanje kuca, a neki se uvjezbavaju kao vojni psi. Inteligentan i zivahan, sarplaninac brzo shvaca sto se od njega ocekuje i rado slusa. Miran, blag, uravnotezen, to je najcjenjeniji kucni ljubimac. Nepovjerljiv prema satrancu, ne dozvoljava im da kroce na njegov teritorij, ali napada iskljucivo po naredenju svog gospodara. Pasmina je priznata 1939.god. od strane F.C.I. To je impresivan pas , cvrsto graden, ima siroka i misicava prsa, cvrste sape. Glava mu je simpaticna. Njegove lijepe bademaste oci imaju dubok i miran pogled, pomalo melanholican. Dlaka mu je udvostrucena bujnom i nacickanom poddlakom. Kratka je na glavi i na prednjem deijlu nogu. Debeo rep je povijen ali se ispravlja tokom akcije. Metalno siva i tamno siva su najtrazenije boje, mada dlaka moze da bude i potpuno bijela pa cak i crna.

Obicna cancara (Testudo hermanni) vrsta je iz roda Testudo unutar porodice kopnica (Testudinidae).

Izuzetno je znacajna i zakonom zašticena vrsta hrvatske faune. Naseljava razmjerno usko i isprekidano podrucje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna podrucja Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grcke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske.

U Hrvatskoj je cesta u podrucju Dalmacije do sjeverozapadne granice Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima Rabu, Cresu i Krku, cancara je puno rjeda. U kontinentalnim predjelima naše zemlje prirodno ne dolazi. Nalazimo je na prostoru od Konavala do doline Neretve i na otocima.

U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni hermanni (Gmelin, 1789.) i Testudo hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889.). Relativno je lako medusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike koloracije na plastronu. Kod podvrste Testudo hermanni hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva vecu površinu plastrona, dok je kod Testudo hermanni boettgeri ona dosta slabije izražena s vecim nepigmentiranim prostorom u središnjem dijelu plastrona.

Ova kornjaca je iskljucivo biljojed, voli svakojako povrce, a ponekad pojede i crve, gusjenice i sl. U zatoceništvu najcešce jede salate i voce. Nema li hrane izdržat ce bez nje i citave tjedne. Žive pojedinacno, samo u vrijeme parenja traže partnera. Rastu vrlo sporo, ali zato imaju dugi životni vijek. Neobicno je otporna te izuzetno dobro preživljava razne ozljede.

Obicna cancara živi po suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima mediteranskog podrucja. Najcešca je po travnatim kamenjarskim ravnicama, gdje se cesto susrece po rubovima maslinjaka, šikara i na obradivim podrucjima. Rjede je možemo naci u brdovitim podrucjima, dok je iznad 700 m vrlo rijetka. Izbjegava ekstremne temperature, zimsko razdoblje u stanju mirovanja provodi plitko zakopana pod zemljom. Prije nego što dobro zahladi, a to je obicno krajem listopada, cancara u zemlji iskopa rupu u kojoj ce docekati tople proljetne dane. Iz zimskog se sna budi u ožujku i travnju, kada pronalazi partnera za parenje. Parenje se odvija u lipnju, kada ženke proizvode posebne mirise, kojima privlace mužjaka.

Iako inace vrlo miroljubljivi, mužjaci u vrijeme parenja postaju vrlo ratoborni. Kao pravi hrvaci, suparnici nastoje jedan drugoga prevrnuti na leda. U medusobnoj potjeri znaju se i satima sukobljavati u tako žestokoj borbi. Pobijedeni ce dugo mlatarati nogama dok mu ne uspije osoviti se. Kornjace grizu bezubim celjustima kao oštrim kljunom.

Cancare se pare neposredno nakon zimskog sna, u lipnju. Kada mužjak osjeti potrebu za parenjem, krene u potragu za odgovarajucom ženkom. U vrijeme parenja spremne ženke ispuštaju osobite mirise, raspoznatljive samo cancarama, pomocu kojih ih mužjaci mogu lakše pronaci.

Nakon što pronade pogodnu ženku zapocinje ritual parenja. Mužjak najprije zapocne njušiti i povremeno lagano grickati ženku, nakon cega ona obicno pocinje trcati pred njim. Nakon nekog vremena ženka zastane, a mužjak joj ponovno pocne grickati prednje noge i glavu, koje ona uvlaci u oklop kako bi se zaštitla od njegovih ugriza. Mužjak ovom prilikom zna biti vrlo agresivan, a ugrizi mu cesto znaju biti vrlo snažni. Cijelo ovo vrijeme mužjak se pokušava spariti s ženkom naskacuci joj s leda. Ukoliko ženka prihvati mužjaka, parenje zapocinje i tom prilikom mužjak ispušta glasove nalik pištanju, dok se ženka u principu ne glasa.

Ženke su spolno zrele s 10 godina.

Tijekom parenja ženka se cijelo vrijeme pomalo pomice prema naprijed, a on ide za njom i naskakuje je. U slucaju da ženka ne odgovara na udvaranje, mužjak zna biti vrlo agresivan prema njoj. U mužjaka se sperma stvara tijekom ljeta i ostaje kroz hibernaciju do slijedeceg proljeca i parenja, a kod ženke se takoder jaja pocinju ljeti razvijati i razvoj im se dovršava na proljece.

Prije krajnjeg razvoja ljuske ono biva oplodeno. Takoder, ženka se ne mora svaki puta pariti da bi jaja bila oplodena, jer ima sposobnost cuvanja sperme u sebi do cetiri godine. To znaci, da cak i ako nema mužjaka oko sebe, može sama oploditi svoja jaja u razdoblju od jedne do tri godine od kada je primila spermu.

Polaganje jaja

Nakon parenja i oplodnje ženka pocne tražiti pogodno mjesto za polaganje jaja. Najprije vrhom celjusti pocne pipati zemlju i zagrebavati zemlju prednjim nogama. Kada pronade neko zaklonjeno, suncu izloženo mjesto u rahloj zemlji zapocne stražnjim nogama kopati jamicu. U njoj odloži 3 – 15, obicno 6 – 8 bijelih ovalnih ili okruglastih jaja, velicine golubljih. Cijeli proces polaganja jaja, od pocetka kopanja, polaganja i zatrpavanja jamice traje oko 3 sata. Nakon što zatrpa rupu, završavaju njene materinske brige.

Cancarina jaja ostaju dugo u zemlji; u idealnim uvjetima inkubacija traje izmedu 8 i 11 tjedana (60 do 90 dana), mladunci iz jaja izlaze u rujnu. Što je temperatura zraka niža, to inkubacija dulje traje. Idealna temperatura za inkubaciju je 30° – 31,5°C i u tim se uvjetima najcešce izliježu mladi miješanih spolova.

Nakon što dovrši embrionalni razvoj u jaju, mladunci pocinju izlaziti van. Obicno taj proces traje od 8 – 24 sata. Ponekad svi mladunci ne izadu u isto vrijeme van, neki izadu i dan kasnije. Probijanje iz ljuske jaja i izlazak iz gnjezdišta nisu nimalo lagan zadatak, treba se probiti i kroz sloj zemlje kojim su pokriveni. U svojim prvim trenucima izlaska iz jaja oklop im je skroz zgužvan i naboran od sklupcanog položaja u jajetu. Kada se izlegu, velicine su 30 – 40 mm i sa 6 – 8 g težine prepuštene same sebi, ali jako aktivne i živahne i odmah spremne za samostalan život. Istog se trenutka pocnu kretati, a kroz par sati, odnosno dana, oklop im se izravna i svakim danom postaje cvršci. Rastu polako, pa ce velicinu svoje roditelje dostici tek za 5 – 7 godina.

Noge su kratke i zdepaste, prsti su srasli zajedno, na prednjim nogama imaju 5, na stražnjim 4 pandže. Oklop je s gornje strane maslinastožut s tamnim šarama, odozdo je sa svake strane crni rub. Nadrepna ili suprakaudalna ploca na stražnjoj strani oklopa je uvijek podijeljena i prema tome parna. Na vrhu repa je oštar šiljak, dostiže dužinu oklopa od 12 – 20 cm, dok ženke Testudo hermanni boettgeri mogu narasti do 25 cm duljine.

Kao kucni ljubimac

Za jednu cancaru se preporuca, kada se drži u terariju, minimalno 120×60 cm sa šljunkom, mješavinom treseta i zemlje te skrivalištem dovoljno velikim da se u njega može skloniti nekoliko životinja. U zatvorenim prostorima obavezno je izlaganje UV zrakama.

Na vanjskim prostorima preporuca se zemljana ili travnata podloga s više skrivališta, po mogucnosti u hladu. Dobri su kopaci pa mogu prokopati prolaz ispod ograde. U nastambi je važna kombinacija osuncanog i sjenovitog dijela. Minimalne mjere iznose za velicinu takvog prostora za širinu 4 x duljina oklopa, dužina 5 x dužina oklopa i visina 3 x širina oklopa.

Da li je kornjaca uistinu pravi kucni ljubimaca za Vas?

U svijetu postoji više od 3000 vrsta palicnjaka. Njihov engleski naziv phasmid dolazi od grcke rijeci fantom i odražava njihovu izvrsnu sposobnost mimikrije, tj. stapanja s prostorom u kojemu se nalaze. Svi palicnjaci su biljojedi koji se, ovisno o vrsti, hrane lišcem kupine, maline, ruže, ligustrumom (zimolez; bot. grm (Ligustrum vulgare) iz porodice maslina (lat. Oleaceae)) itd. U prirodi ih ima razlicitih oblika (grancice, listici, cvjetici), velicina (3-55 cm) i boja (žuti, crni, zeleni, ružicasti..). Vrlo su zanimljivi ljubimci za ljude koji vole prirodu, a nemaju potrebu za izravnim dodirom sa životinjom ni dovoljno slobodnog vremena za pse, macke, tvorove ni ostale dlakave ljubimce. Jednostavni su i jeftini za držanje i ne smrde.

Buduci da su svi arborealne vrste, potrebna oprema je viši i uži terarij (naravno, uvijek vrijedi pravilo što veci to bolji, kao i za ostale životinje). Kao supstrat se stavlja manja kolicina zemlje te, ovisno o prehrani pojedine vrste, grane kupine, maline, ruže ili ligustruma, na kojima životinje borave i ujedno ih jedu. Grane je treba zamjenjivati novima kada životinje pojedu lišce, a unutrašnjost terarija i lišce treba, ovisno o vrsti palicnjaka, prskati vodom jedanput do dvaput na dan, da životinje mogu piti.

Životni vijek palicnjaka je, ovisno o vrsti, 1- 2 godine i u tom vremenu vecina njih izlegne brojno potomstvo. Neki se palicnjaci razmnožavaju posve partenogenetski (izbacivanje oplodenih jaja bez oplodnje). Rastu presvlacenjem iz stadija u stadij te ženke najcešce produ šest presvlacenja tokom života, a mužjaci pet. Ukoliko nema dovoljno vlage u insektariju, najcešce ugibaju prilikom presvlacenja. Uglavnom su nocno aktivne životinje. Kada se osjecaju ugroženima pokazuju slijedece reakcije:

& satima se prave se da su mrtvi

&  njihanjem oponašaju puhanje vjetra kroz lišce ili granje

&  ispuštaju miris iz mirisnih žlijezda smještenih na toraksu.

RAZRED Insecta, kukci

RED Phasmatodea, palicnjaci

PORODICA Phasmatidae

Baculum extradentatum, vijetnamski palicnjaci

Ova vrsta palicnjaka je poznata po partenogenetskom razmnožavanju (mužjaka je u prirodi vrlo malo), što znaci da za reprodukciju nije nužno prisustvo mužjaka. Vrlo su rijetki i pojavljuju se u omjeru 1 : 6-10000 ženki. Ženke višestruko nesu neoplodena jaja u velikom broju u periodu od nekoliko tjedana

JAJA

Palicnjaci provode stadij jajeta otprilike 4-5 mjeseci. Radi se o sitnim jajima koja pogotovo traže vlagu, tako da i oni zahtijevaju svakodnevno špricanje vodom. No, radi boljeg zadržavanja topline i vlage, potrebno je jaja staviti na vatu i zatvoriti u posudicu s poklopcem. Važno je i povremeno provjeriti i po potrebi promijeniti vatu. Pojava plijesni (koja se jasno može omirisati i vidjeti na vati u obliku sivkastih i ružicastih tockica) može rezultirati ugibanjem citave “ergele”, ako se problem ne primijeti na vrijeme i ne odstrani zaražena vata. No, najcešce jaja budu nallijepljena po listovima, a onda ih nije preporucljivo odstranjivati vec samo redovito navlaživati prskanjem

PONAŠANJE

Vrlo su  miroljubive životinje, koje rado istražuju prostor u kojem se nadu. No, kako su dosta krhki, potrebno je malo više pažnje pri uzimanju u ruke. Nepažnja cesto dovodi do otpadanja nogu i ticala. Prednost je što imaju sposobnost regeneracije do odredene starosti (~ 6mj.). Aktivni su nocu, stoga je dobro predvecer pošpricati vodom lišce koje jedu. Tako ce primiti potrebnu kolicinu vode, buduci da ju ne piju. Danju obicno miruju, najcešce na granama

HRANA

Vijetnamski palicnjak je polifagna vrsta, dakle, nije izbirljiv što se tice hrane. Najbolje ih je hraniti kupinovim lišcem, ružinim lišcem ili bršljanom (što jedu rijede, ali im je odlican za penjanje). Ipak, u obzir dolaze i druge biljne vrste kao npr.  jabukov list, jorgovan,  salata, hrastov list…

TERARIJ

Kljucni faktori su vlažnost i temperatura prostora u kojem se nalaze. Temperatura mora biti oko 26 0 C. Svakodnevno špricanje vodom lišca, podloge i stijenki terarija je obvezno, pogotovo u periodu kad krece presvlacenje. Naime, naš palicnjak, da bi se presvukao traži povecanu vlažnost zraka. U protivnom svlak ne puca kako treba, palicnjak “zaglavi” u njemu i ugiba. Svjetlost nije toliko bitna, iako nije dobro da se terarij nalazi izravno na Suncevoj svjetlosti, kao ni u konstantnom mraku.

Dimenzije samog prostora izravno ovise o broju jedinki u njemu – mali akvarij preureden u terarij, pogotovo pretjerano urešen granama i bršljanom je nepogodan iako palicnjaci nisu agresivne životinje i nece se poubijati. Obzirom na to da je vijetnamski palicnjak vrsta koja se progresivno razmnožava potreban je veci prostor, otprilike 40x30x45cm, tocnije 25-40cm širine i visina tri puta dulja od njihove maksimalne visine tj. oko 45- 55 cm

Takoder je važno, radi presvlacenja, da je visina terarija minimalno 25 cm. Palicnjaci se pred presvlacenje penju u gornji dio terarija i hvataju za “strop”, stoga je dobro da je poklopac mrežast kako bi se za njega mogli zakvaciti kandžicama. Tada presvlaka puca (u optimalnim uvjetima) i iz nje izlazi nježan insekt svijetle boje.

Podni prostor treba biti pokriven novinama, finom piljevinom ili tresetom. Zbog vece kolicine vode koja se nalazi u atmosferi terarija, potrebno je redovito cišcenje izmeta. Buduci da u periodu reprodukcije jaja padaju u piljevinu, ona se ne smiju bacati u wc-školjku ili u smece. Jaja palicnjaka se uništavaju spaljivanjem, jer je ova vrsta potencijalni štetnik za Hrvatsku.

Nekoliko zanimljivosti o palicnjacima:

Skye Terijer (eng. Skye Terrier) – Nizak je, dug i snazan pas. Obraz mu pokrivaju duge dlake koje padaju s cela. Dlake su tako duge da se vuku po podu sto iz nerazumljivih razloga prouzrokuje smijeh, mozda zato sto dok hoda izgleda poput metle koja mete ulicu. Ima snaznu celjust s dobro razvijenim zubima koji upozoravaju neoprezne. Usi su uspravne, duga dlaka stvara rese koje ne sakrivaju oblik usiju. Vrat je dug, leda ravna, snazno odlakan rep nije kupiran. Pokrovna dlaka je tvrda, ravna i duga oko 15 cm, poddlaka je kratka i meka. Boja: od tamno sive do svijetlo plave, na usima i gubici crna. Visina – 26 do 28 cm, tjelesna tezina – 9 do 12 kg. Ova pasmina potjece iz Skotske, a ime je dobila po otoku Skye. Pasminu je opisao dr. Cajus vec 1600. godine. Dugu dlaku je dobila tek krajem XIX. stoljeca. Prvi je od svih terijera postao modni pas. Do 20. stoljeca visoki plemici nisu mogli biti bez jednog ili vise skye terijera. Sada je taj privlacni pas, koji je cetiri puta duzi od svoje visine, veoma rijedak, najvjerojatnije ne toliko zbog krzna kojeg treba svaki dan temeljito njegovati, vec zbog njegovih osobina. Priznaje samo jednog gospodara kojem je bezgranicno odan. Veoma je samouvjeren, stoga prilikom odgoja morate biti dosljedni i osjecajni. Nepovjerljiv je prema strancima, nepravedno mu je pripisana agresivnost. To znaci da nije pas za pocetnike vec za Ijude koji znaju raditi sa psima i koji su spremni psu posvetiti puno vremena. Onda ce to biti izuzetan pas.

Spanijel Kralja Charlesa (eng. King Charles Spaniel) – Malen je i jak pas, aristokratskog izgleda. Glava i gubica razlikuju se od pasmine zvane kavalir (Cavalier King Charles Spaniel). Masivna glava ima izboceno i kupolasto oblikovano celo, pri cemu ceoni dio lubanje seze preko ociju. Nosni dio lubanje se skoro dodiruje sa ceonim. Nosni dio je kratak i s dobro izrazenim stopom prelazi u ceoni dio lubanje. Izraz lica je nekako nadut. Dlakavost i boja dlake isti su kao i kod kavalira. Visina – do 32 cm, tezina – od 3 do 5 kg. Dozive veliku starost. King Charles Spaniel dobio je ime po engleskom kralju Karlu II (1630-1685). Slicni psi s drugacije obojenim krznom dobili su ime po princu Charlesu Stuartu i po gradu Blenheimu. Treci uzi srodnik je ruby, koji ima jednostavne obojane oznake. U Njemackoj su sva cetiri tipa opisani u jednoj, zajednickoj pasmini, zvanoj toy spaniel. Medusobno se mogu krizati King Charles i ruby, pa cak i princ Charles i blenheim. Spanijel kralja Charlesa je sarmantan, Ijubazan i strpljiv pas. Cak i kada ih ima puno u jednoj psetarnici, medu njima rijetko dolazi do dvoboja. Ovaj pas moze bez poteskoca zivjeti zajedno s drugim domacim kucnim zivotinjama. Uvijek je budan, zivahan i privrzen. U odgoju nema teskoca, voli duge setnje i ustrajno se krece. lako je to jedna od najmanje problematicnih pasmina, jako je rijetka. Osjetljivi su i ne podnose hladnocu.

Steve Gruebel, stanovnik New Yorka i vlasnik ducana s kucnim ljubimcima Cameo, posjeduje ribu staru 43 godine. U pitanju je tambaqui, riba slicna pirani, a zove se Buttkiss

Buttkiss ima 43 godine, težak je desetak kilograma i dug oko 60 centimetara, a dane provodi u njujorškoj cetvrti Queens, u ducanu svog vlasnika Stevea Gruebela. Gospodin Gruebel nazvao je veliku ribu po ragbi igracu Dicku Butkusu.

Dok neki Buttkissovi obožavatelji smatraju da je akvarij dug metar i dvadeset centimetara zapremine od 285 litara premalen za tako veliku ribu, Gruebel se ne usuduje premjestiti Buttkissa u novi zbog njegove iznimne starosti. A i praznovjeran je te misli da bi mu to moglo donijeti nesrecu.

Buttkiss svaki dan pojede 25 zlatnih ribica, a dvostruko je duže živio nego ostali pripadnici njegove vrste. Steve Gruebel ne zna koliko ce još živjeti, no Buttkiss pokazuje znakove starenja. Ima artritis u škrgama i glaukom u desnom oku.

Kad ga je Gruebel prodao 1968, Buttkiss je bio dug pet centimetara, no dvije godine kasnije kupac ga je vratio jer mu više nije stao u akvarij i otad je Gruebelov kucni ljubimac.

.

Ancistrus je rod slatkovodnih riba, od kojih su sve poznate kao ancistrusi. Porijeklom su iz rijeke Amazon i njenih pritoka. Cesta je riba u akvaristici, a najraširenija vrsta u akvarijima je Ancistrus dolichopterus.

Ancistrusi su tipicni predstavnici porodice Loricariidae; odlikuju se vertikalno spljoštenim tijelom i ustima koje igraju ulogu sisaljke. Sisaljka služi za struganje algi i mikroorganizama sa kamenja, te opiranje jakoj vodenoj struji. Od ostalih clanova podporodice Ancistrini razlikuju se kracim i širim tijelom, te širom glavom. Karakteristicno obilježje mužjaka predstavljaju “brkovi” sa gornje strane glave, koji su kod ženki uglavnom odsutni ili vrlo mali. Nije sigurno za šta ti brcici služe. Pretpostavlja se da imitiraju larve koje mužjak cuva, te da ženke u mužjacima sa velikim i razgranatim brkovima vide dobre oceve svog potomstva.

Boja gornje strane tijela je tamnosmeda, a prošarana je žutim tackicama. Donja strana je žuckasta ili svijetlija nijansa boje tijela. Ancistrusi su poznati po svojoj sposobnosti da prežive u vodi sa malim kolicinama kisika, zahvaljujuci modifikovanom stomaku preko kojeg dišu. [1]

Ribe ovoga roda su uglavnom miroljubive i podesne za društvene akvarijume, ali spolno zreli mužjaci mogu biti agresivni prema ostalim ancistrusima oba spola. Mužjacui narastu do 15 cm, ženke do 12 cm.

Medu akvaristima su popularne upravo zbog svoje ishrane – cijenjeni su algojedi i vrlo korisni u suzbijanju zelenih algi u akvarijumima. Iako su porijeklom iz bistrih tropskih voda Južne Amerike, ancistrusi su vrlo otporne ribe i preživjet ce u raznim nepogodnim uslovima.

Temperatura vode koja im najbolje odgovara krece se od 23 do 27°C, a životni vijek doseže i 12 godina. U normalnim akvarijumskim uslovima ancistruse nije potrebno posebno hraniti, buduci da se njihova ishrana sastoji od algi i ostataka riblje hrane. U trgovinama se mogu kupiti prilagodene tonuce tablete spiruline za ancistruse, koje ce oni rado sisati. U nedostatku algi može im se dati kuhana blitva, grašak (bez kožice), spanjak, zelena salata (takoder kuhana), krastavac i ostalo povrce. Ancistrusi kojima nedostaje biljna hrana okrenut ce se bušenju listova širokolisnih biljaka.

Ancistrusi su nocne ribe koje dan provode u pecinama, koje im treba obezbijediti i u akvarijumu. Pored pecina, u akvarijumu sa ancistrusima je poželjno imati i granu ili panj, koja ce im pružiti potrebnu celulozu.

Mužjak ce ocistiti pecinu i u nju privuci ženku. Nakon mrijesta ženka napušta pecinu i dalje ne igra nikakvu ulogu u podizanju mladi. Mužjak ce cistiti jaja i odstranjivati neoplodenu i pljesnjivu ikru, te perajima poticati cirkulaciju i aeraciju vode oko ikre. Za ovo vrijeme mužjak ne napušta pecinu i ne hrani se. Jaja ce se izleci za 3-4 dana, a mužjak ce mlad cuvati prvih 7-10 dana nakon izleganja. Mlad prve dane provodi zaljepljeno za strop i zidove pecine, hraneci se sadržajem svoje žumanjcane kesice. Mladi ancistrusi izlaze iz pecine u potragu za algama nakon proplivavanja, kada istroše svoje žumanjcane kesice. Tada se mogu hraniti tabletama spiruline.

.

Škorpion ili štipavac je red u razredu paucnjaka koji spadaju pod clankonošce.

Tipicno za škorpione je da su pokriveni tvrdom vanjskom tvari. Kod glave imaju dva kliješta poput škara, s kojima mogu uhvatiti hranu. Kao svi i drugi paucnjaci, škorpioni imaju osam nogu. Stražnji dio je poput repa, koji završava jednim otrovnim žalcem, gdje ima otrovne žlijezde.

Škorpioni spadaju u razred paucnjaka, zajedno s paucima, grinja i dr. Škorpioni su clankonošci, to znaci da nemaju kralježnicu, nego imaju clanke.

Pripadaju u najkrupnije paukolike životinje, a vjerovatno najstariji (fosili potjecu još iz silura. Naseljavaju uglavnom suptropske i tropske predjele, ima ih i u umjerenoj zoni (kod nas ih ima u Primorju). Preko dana miruju sakriveni ispod lišca i kamenja, a nocu se aktiviraju u potrazi za hranom. Velicina im se krece od 13 mm do 25cm.

Otrov škorpiona je neurotoksican i kod vecine vrsta nije smrtonosan za covjeka. Medutim, otrov pojedinih vrsta može ugroziti život covjeka.

.

Tarantula je vrsta pauka, rasprostranjenih po cijelom svijetu. Hrane se uglavnom insektima, manjim glodavcima, pticama, zmijama i ostalim sitnim životinjama. Hrane se na nacin da ubrizgaju otrov u žrtvu, koji ih paralizira, te ih razgraduje i omekšava u probavljiviju smjesu. Tarantule su nocne životinje, pa sve njihove aktivnosti pocinju u popodnevnim satima i navecer, što ne znaci da se ne krecu po danu, nego da im je aktivnost tada izraženija.

Postoje tarantule koje žive na drvecu (arboreal) i koje žive na tlu (terrestrial). Tarantule koje žive u Africi, Aziji ii Europi se malo razlikuju od onih koje žive u Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. One na stražnjem dijelu nemaju “iritirajuce dlake”, ali imaju veci obrambeni nagon vlastitog teritorija (“agresivnije su”). Suprotno uvriježenom mišljenju, one ne napadaju ljude samo da bi ih ugrizle.

Tarantule mogu narasti od 5 do 33 cm, mjereci raspon nogu. Tijelo je gradeno od glave (“Cephalothorax” ili “Prosoma”) i zadnjeg dijela (“Abdomen” ili “Opisthosoma”). Na glavu su spojeni svi glavni udovi. Na gornjem dijelu glave nalazi cetiri para ociju. Za traženje i primanje hrane, te kopanje služi im cetiri para nogu.

Kako su tarantule bezkralješnjaci, tijelo na okupu im drži koža, a što je ona tvrda, to im više omogucava dalji rast, pa je one cesto presvlace.

.