Podrijetlo: Potjece od pasa koje su portugalski osvajaci doveli u Brazil 1600. godine, a to su bili buldog, mastif, pas sv. Huberta, (bloodheund) i spaniel.
Opis: Mišici i kosti su snažne, tijelo dobrih razmjera. Visina je 65 do 70cm. Glava je krupna i uglata; gubica snažna; njuška široka i tamna; zubalo škarasto; oci bademaste, pogled zamišljen. Dlaka je kratka i mekana; dozvoljene su jednolicne ili šarene boje, osim bijele koja mora biti ogranicena na šape i vrh repa.
Narav: Pas je hrabar, pažljiv, nagao, privržen gospodaru ali nepovjerljiv prema strancima.
Korištenje: Posjeduje vrlo oštar njuh pa su ga koristili za traženje odbjeglih robova, zatim za cuvanje stada i imovine. Teško se navikava na život u gradu pa i onda, kada ima na raspolaganju dvorište, jer treba slobodu otvorenih prostora da bi utrošio energiju. Trci elesticno kao macka a hod mu je karakteristican.
U srednjem vijeku, u vrijeme Gastona Febusa, u Francuskoj se govorilo o dva tipa doge od kojih je Alan Votre, ili « pas kasapina «, predak doge Bordoa. Zvali su ga « turski pas «, bez sumnje po uspomeni na daleko porijeklo tog borbenog i lovackog psa, koji je bio obucen da bi se borio protiv medvjeda, bikova i drugih pasa. Kasnije doga više nije korištena u lovu, vec su joj namjenili cuvanje kuca – prije svega kuca mesara i dvoraca. Ubrzo zatim, pasmina umalo da nestane. Krajem XIX vijeka pasmina je gotovo išcezla iz oblasti Bordoa. U novije vrijeme pasmina se pocinje ponovo razvijati.
Cudno je medutim da Bordošku dogu Britanci ne priznaju za pasminu, vec je smatraju obicnom varijantom bulmastifa.
Ovaj pas nikada nije spontano agresivan, vezan je za svog gospodara, i prekomjerno mu je privržen. Blag je i posebno strpljiv sa djecom. Prezire samocu i neaktivnost.
Kršna, mišicavog , ali harmonicno gradenog tijela, bordoška doga ima veliku i dosta kratku glavu prepunu bora , coškastu i široku vilicu koja je blago izbacena, gornja usna prekriva donju, oci su kose, veoma razmaknute, boje lješnika ili tamno smede, male uši su mu spuštene i malo uzdignute u korijenu, i tamnije su od tijela. Vrat je skoro cilindrican i kratak. Grudni koš je snažan i dubok, leda prava, široka i mišicava, a stomak dobro uzdignut. Rep je jak u korijenu, istanjen na vrhu, i okrenut ka dole. Dlaka je kratka,glatka i tanka. Boja dlake je rida ili boje mahagonija, sa crvenom ili crnom dobro naglašenom maskom. Dopuštene su , bijele mrlje slabo raširene na grudima i na nogama.
Eliminatorni su ; – mala glava, šiljata ili suviše duga njuška, stražnji prsti na zadnjim šapama smatraju se nedostatcima , raznobojne oci i ikricave mrlje na kapcima.
Argentinska doga ili doga argentino je rasa pasa koja potice iz Argentine što joj i ime kaže. “Stvorio” ju je dr. Antonio Nores Martinez i njegovi potomci, a dobivena je križanjem desetak vrsta, izmedu ostalih i pointera, mastifa, boksera, bulterijera i buldoga. Prvi standard te vrste publiciran je krajem cetrdesetih godina prošlog vijeka, desetak godina nakon što ga je napisao Martinez. Pasmina je priznata od strane kinološke federacija Argentine u martu 1964, a devet godina kasnije, u julu 1973, pasminu je pod brojem #292 priznala i Svjetska kinološka federacija.
Argentinska doga stvorena je prvenstveno za lov na velike divlje životinje, npr. divlje svinje, a iako joj je izgled zapravo zastrašujuci (mnogi je iz neznanja svrstavaju u potencijalno opasne pse), još nije zabilježen nijedan slucaj napada na covjeka. Iz izgleda tog psa jasno je da mu je medu precima bila i njemacka doga. Uši mu stoje uspravno, rep mu je dug i snažan. Leda su im mišicava, a dlaka vrlo kratka. Priljubljena je uz tijelo i cvrsta, mora biti potpuno bijele boje uz iznimku male crne flekice na glavi. Oci su im tamne boje lješnjaka, a njuška crna kao i rub usana. Ženka može narasti do visine 60 do 65 centimetara i težiti od 38 do 45 kg, a mužjaci od 62 do 68 cm i imati težinu od 45 do cak 60 kg.
Rijec je o izuzetno inteligentnom i hrabrom psu s odlicno razvijenim njuhom, pa ga je lako istrenirati za traganje. Otporni su na bolesti, a odgaja ih se pohvalama i nagradama, umjesto kaznama. Koriste su u pravilu za lov na velike životinje, ali i za potrebe carine, vojske i policije. Argentinska doga je dobrodušna, nepovjerljiva prema strancima i drugim psima, ali je iznad svega vjerna svom domu, posebno djeci. Odlican je cuvar i nije glasna – rijetko laje. Vesela je, otvorena i ne traži pretjeranu pažnju.
Njemačka doga je bila poznata i pod drugim imenima kao što su: Bizmarkova doga, tigrasta doga, engleska doga, danska doga i ulmska doga. Preci današnje doge su stari bulenbeiseri, te psi koji su služili za hajku i lov na visoku divljac. Tadasnji uzgajivaci težili su pronaći sredinu između jakog mastifa i brzog i pokretljivog hrta.
Pod imenom “DOGA” podrazumjevao se velik i snazan pas koji nije pripadao ni jednoj postojecoj vrsti. Postojali su razni tipovi ovih pasa po boji i veličini, sve do 1878.g kada se u Berlinu sastaje sedmerčlana skupina pod pokroviteljstvom dr.BODINUSA te donosi i prvi sluzbeni dokument u kojem se navodi da se svi varieteti tadašnje doge objedinjuju u nazivu “NJEMACKA DOGA”. U okviru izložbe u Berlinu 1880.g po prvi put je službeno predstavljen standard njemačke doge.
Loading ...