Zlatna ribica je slatkovodna riba iz porodice šarana (Cyprinidae) i jedna od prvih domestificiranih riba, koje su još i danas popularne medu akvaristima. Glavni predstavnik roda Carassius i ujedno najraširenija vrsta, Carassius auratus, masovno se gaji u ribnjacima i u privredno-prehrambene svrhe.

Zlatni karasi su prvobitno naseljavali vode Koreje, Kine i Japana, odakle su se brzo raširile po cijelom svijetu. U Evropu su unesene još sredinom 18. vijeka, a uspješno razmnožavanje u akvarijumima pocinje krajem 19. vijeka. Vrstu je prvi put opisao švedski naucnik, Carl von Linné, 1758. godine.

Zlatne ribe su u akvaristici popularne kao pocetnicke ribe. Za njih se vežu jedne od najvecih zabluda kada su u pitanju kucni ljubimci, te zbog toga i pate. Najcešce se drže u staklenim ili plasticnim kuglama, bez odgovarajuceg procišcivaca vode ili vazdušne pumpe, iako su šarani ribe kojima je to najviše potrebno, imajuci na umu njihov brz metabolizam i potrebu za velikim kolicinama kisika u vodi. Kao posljedica ovog držanja, zlatne ribe u zatvoreništvu prežive od šest do osam godina, što je malo u usporedbi sa ribama kojima se omoguce normalni životni uslovi, a koje tada mogu živjeti i do pedeset godina.

Anatomija obicnog karasa

Leda karasa su bjelicasto-sive boje sa zlatnim odsjajem. Bokovi su srebrnasti, ponekad sa zelenim ili crvenkasto-žutim prelivima. Peraja su crvenkasto siva. Svim varijetetima je zajednicko visoko, sa strana lagano spoljšteno tijelo, pokriveno krupnim i cvrsto usadenim krljuštima. Ledna peraja je veoma duge osnove (izmedu cetrnaest i dvadeset žbica), a podrepna kratka (pet do osam žbica). Prva žbica i jednog i drugog peraja je snažna i nazubljena. Usta su terminalna i obrubljena kratkim brkovima (koji mogu biti i potpuno odsutni). Ždrijelni zubi su visoki, spljošteni i jednoredni.

U divljini

Karasi su prvobitno naseljavali vode Istocne Azije. Nastanjuju tihe i tople nizijske vode, najcešce stajace. Mogu se pronaci u biljem obraslim barama, jezercima, kanalima, u kojima traži muljevito i glinovito dno. Zlatni karas živi na dnu, na dubinama i do dvadeset metara, gdje se hrani sitnim životinjama i dijelovima biljaka. U divljini su mu na meniju manje ribe, ikra, punoglavci i žabe, ali nerijetko ce iskociti iz vode loveci insekte. Tokom ljeta se hrani intenzivnije, dok zimi potpuno prestaje sa uzimanjem hrane i prelazi u hibernaciju.

Temperatura vode u njihovom staništu varira od 4 do 40 °C. Divlji karasi ce visoke temperature preživjeti, ali im nisu omiljene zbog osiromašenja vode kisikom. Akvarijumske ribe nece podnositi temperature više od 30 °C; maksimum koji mogu podnijeti je 25 °C.

Zahvaljujuci svom, ponekad zapanjujucem rastu, ubrzo su dospijele u evropske i americke vode kao neželjeni kucni ljubimci. Tu su se uspješno razmnožavale i ukrštale sa domacim vrstama, te ubrzo postale sastavni dio tamošnje faune.

U akvarijumu

Držanje zlatnih riba u posudama može se pratiti još do vremena carske Kine, kada su carevi i carice uživali u pozlacenim posudama ispunjenim vodom, a u kojima su boravili mutirani, zlatni šarani. Dvorjani su shvatili da ribe tu ne mogu dugo poživjeti, pa su tu provodile samo kratko vrijeme, tokom dvorskih festivala i ceremeonija. Zlatni karasi su u Japan uvezeni tek krajem 15. vijeka, a u Evropu, preko Portugala, 1854. godine. Odmah su postali popularni medu evropskom elitom.

U akvarijumu kao hranu prihvataju kuhani grašak i svo kuhano, zeljasto povrce, te kupovnu hranu u granulama. Zbog anatomije usta teže im je gutati lisnatu hranu. Bez obzira na herbivorne navike, zlatni karasi ce napasti i progutati sve ribe manje od sebe. Ironicno je što su jedine akvarijumske ribe koje bi, bar prema temperaturi vode, mogle biti njihovi sustanari, ujedno i ribe koje najcešce jedu u akvarijumima: guppy i paleatusi. Posebno treba obratiti pažnju na ove druge, koji na lednom peraju imaju oštru košcicu izraslu upravo u svrhe odbrane od predatora, a koja ce proždrljivoj zlatnoj ribi zapeti u ustima. U tom slucaju zlatna riba obicno umire u mukama, nakon cega koridoras jednostavno ispliva iz njenih usta. Zlatne ribice ce moliti hranu svaki put kada se njihov vlasnik približi akvarijumu, ali se njihove molbe smiju uslišiti samo jednom na dan.

Karasi spadaju u hladnovodne akvarijumske ribice, koje ce bez problema podnijeti temperaturu i ispod 20 °C. Zlatne ribe ipak ne toleriraju nagle promjene temperature, koje ih lahko mogu i ubiti. Ovo se posebno odnosi na male, negrijane akvarijume u kojima temperatura naglo pada nocu. Iz tog razloga ona ne bi trebala padati ispod 10 °C, niti prelaziti 25 °C. Grijac nije neophodan, ali nije ni beskoristan upravo radi kontroliranja promjene temperature.

Svi šarani imaju brz metabolizam i traže velike kolicine kisika u svom prebivalištu. Iz tog razloga je zlatnim ribama u akvarijumima potrebno omoguciti dobru filtraciju i aeraciju vode. U svom prirodnom okruženju navikli su na gusto obraslo dno, ali je to cesto nemoguce postici u akvarijumima u kojima oni žive, zbog njihove tendencije da jedu i cupaju zasadeno bilje. Plasticne biljke mogu preživjeti temperament zlatnih ribica, iako bi njihovi oštri vrhovi mogli ošteti osjetljivu sluzokožu ribe.

Mitovi vezani za zlatne ribe

Popularna slika zlatne ribice u kugli, koja naizgled ne zahtjeva ništa osim listica sušene, kupovne hrane, doprinijela je pogrešnom shvatanju potreba ove ribe. Zlatni karasi su ribe brzog metabolizma, te se u kugli cesto guše u amonijaku iz vlastitih fekalija. To se može sprijeciti redovnim mijenjanjem vode, ali tim postupkom ribe redovito pate od šokova uslijed naglih promjena temperature i hemizma vode. Iz tog su razloga neke zemlje zabranile prodaju kugli. Medu akvaristima je, medutim, ostalo mišljenje da su zlatne ribice pocetnicke ribe, te da su vrlo kratkovjecne. Istina je upravo suprotna; u akvarijumima opremljenim filterom i vazdušnom pumpom, zlatne ribe mogu živjeti i do pola vijeka.

Još jedan mit vezan za zlatne ribe je onaj o pamcenju, koje navodno traje samo tri sekunde. Dokazano je, medutim, da zlatne ribe pamte bolje od vecine drugih riba, pa se tako sjecaju odredenih oblika, boja i zvukova tri mjeseca. Karasi pamte i razlikuju ljude koji ih hrane od ostalih ljudi, a vremenom nauce prepoznati i glas te osobe. [1] Zlatne ribe ce se osloboditi straha od osoba koje ih hrane i pokloniti im veliko povjerenje, pa ce cesto prihvatiti hranu direktno iz vlasnikove ruke.

Nema sumnje da zlatne ribe žive u složenim društvenim zajednicama, jatima, kako u prirodi, tako i u akvarijumu. Ribe koje su dugo živjele zajedno cesto ce plivati i hraniti se zajedno, dok ce nove ribe biti docekivane sa nepovjerenjem i agresijom, koji nestaju nakon nekoliko dana.

U vrtnim jezercima

Zlatne ribice su domestificirane na kineskim carskim dvorovima, kada je bilo popularno držati šarane u vrtnim jezercima i ribnjacima. Od obicnog sivog šarana, uslijed genetske mutacije, nastao je šaran zlatnih krljušti. Ova varijacija je ubrzo postala popularna kod carske porodice, te su ljudi poceli izdvajati zlatne primjerke i ukrštati ih kako bi se boja ocuvala. Sredinom 12. vijeka kineska carica je naredila da se iskopa jezerece koje ce nastaniti crveni i žuti karasi, ali je istovremeno zabranila ljudima van carske porodice da drže zlatne karase, koji su tada predstavljali simbol carske porodice.

Karasi su danas vrlo popularne ukrasne ribe za vrtna jezerca. Podnose razne vremenske prilike, a vremenom ce se naviknuti i na visoke ljetne temperature (jezerece bi ipak trebalo biti u sjeni). Bez problema prežive nekoliko sedmica pod ledom, dok god na dnu ima nezaledene vode bogate kisikom. Kako bi ribe imale nezaledenu vode pogodnu za hibernaciju, jezerce bi trebalo biti duboko barem osamdeset centimetara.

Pored obaveznih filtrirajucih pumpi, jezerca sa zlatnim ribama zahtjevaju i domace vodeno bilje, koje igra ulogu u sistemu filtracije vode i ishrane ribe. Zlatne ribe ce se lahko i brzo razmnožavati u jezercima, pa je potrebno dodati ribe koje ce jesti dio ikre i tako njihovu populaciju držati na kontroli.

Razmnožavanje

Spolni dimorfizam kod zlatnih riba nije pretjerano izražen. Mužjaci imaju sitne i skoro neprimjetne pjegice na škrgama, dok je odlika ženki veci i širi trbuh. Pri pravilnoj i raznovrsnoj ishrani, zlatne ribe se mrijeste po nekoliko puta godišnje. Mrijeste se u grupama, najbolje dva do tri mužjaka na jednu ženku, kako bi sva ikra bila oplodena. Ženka ce juriti i izbacivati ikru, koja se lijepi za vodeno bilje na dnu, a mužjaci prelaze preko nje izbacujuci mlijec i oplodujuci je. Mrijest traje otprilike tri do cetiri sata. Odrasla, debela ženka u jednom mrijestu daje od 2000 do 3000 komada žutobjelicaste, ljepljive ikre. Roditelji su izraziti kanibali i proždirat ce svoju ikru i mlad. Jaja se izlegu za dva do tri dana, te se pojavljuju sicušne licinke. Prva dva dana hrane se sadržajem svoje žumanjcane kesice, a treceg dana pocinju se hraniti rotatorijama. Vec cetvrtog dana mogu se hraniti Copepodima (“prašinom”), a kasnije i vodenim buhama. Mlad pocinje liciti na odrasle ribe nakon sedam dana, ali ce proci cijela godina prije nego dobiju zlatnu boju odrasle ribe.

Varijeteti

Akvariste je oduvijek oduševljavala vanredna mogucnost ukrštanja riba roda Carassius. Ukrštanjem zlatnog karasa (Carassius auratus) i obicnog, srebrenastog karasa (Carassius carassius), dobijeni su slijedeci varijeteti:

Teleskop ima kratko, sabijeno tijelo velastih peraja. Karakteristicne su ogromne oci, od ozlijeda zašticene tankom prevlakom. Boja ribe varira od zlatnožute do crne.

Nebesko oko je varijetet slican teleskopu, ogromnih ociju okrenutih prema gore. Repno peraje je trostarno i lici na lepezu.

Zlatna riba sa velovima je varijetet kratkog, zdepastog tijela i male glave. Ledno peraje je široko i uspravno, dok su ostala prozirna i dugacka, uslijed cega vise sa ribe. Boja tijela ovoga vrijeteta varira od zlatnožute do crveno-rubinske.

Kometa je varijetet cije se tijelo odlikuje zlatnožutim krljuštima i vrlo dugih, široko rasjecenih rapenih peraja.

Lavlja glava je atraktivan varijetet kratke glave, oivicene debelim kožnim naborima koji podsjecaju na grivu lava.

Šubunkin je slican kometi, od koje se razlikuje prozracnim krljuštima razlicitih boja.

Varijeti pušteni u prirodu nece dugo živjeti, upravo zbog dugih peraja koji ih cine lijepima, ali ih sprijecavaju u brzom plivanju. Ipak, vecina preživi dovoljno dugo da se mrijesti sa domacim, divljim šaranima. Tako se nerijetko mogu uloviti potomci zlatnih ribica koji posjeduju neka njihova odlicja, a koji su, kao i cistokrvne zlatne ribice, i dalje jestivi. U zadnje vrijeme dobijeno je mnogo novih varijeteta, koji se medusobno razlikuju u obliku peraja i boji krljušti. Neki varijeteti ne podnose dobro hladnu vodu kao obicni karasi, u njoj gube boju ili ugibaju. Zanimljivo je da ce ribe koje žive u potpunom mraku takoder izgubiti boju i postati bijele.

.