Maticna zemlja: Ranije SAD, danas Velika Britanija
Podrijetlo: To je dosta star pas, koji potjece izravno od psa sv. Huberta (bloodhound), Shakespeare ga opisuje ovom poetskom sliko >>posjeduješ uši koje metu jutarnju rosu<<, ali prava popularnost engleskoga baseta datira od 1863. godine, kada je održana izložba pasa u PArizu. U Engleskoj ga 1883. godine priznaje Kennel Club. Postojale su dvije struje: jedna je željela da to ostane lovacki pas, dok je druga nastojala stvoriti grotesknog kucnog psa. Odlucili su u SAD-u i uzgojiti simpaticnog kucnog psa, ostavivši mu njegove lovacke osobine. U novije je vrijeme opet priznat kao engleska pasmina.
Opis: Kratkonogi pas teških kostiju, ali okretnih kretnji bez nespretnosti. Srednja visina je 35,5cm, a najviša 38cm, težina od 18 do 23kg. Glava je velika, ali dobrih proporcija, lubanja obla sa dobro izraženom zatiljnom kosti. Po citavoj glavi koža je mlohava i tvori duboke bore. Njuška je crna, usnice ovješene, dobro razvijeni zubi su škarasti; vrat je snažan, a podvoljak izražen; oci engleskoga baseta su tamne, blage i žalosne; uši su tako dugacke da, sklopljene sprijeda, prelaze vrh nosa. Rep je veselo nošen i lagano zavinut. Dlaka je kratka, tvrda, glatka. Boje nisu propisane ( u pravilu je bijela sa smedim i pješcanim mrljama) i dozvoljene su sve boje gonica.
Narav: Blag ali ne i bojažljiv, vrlo privržen gospodaru, prijatelj djece, nesposoban ugristi, nešto tvrdoglav. Laje ugodnim glasom.
Korištenje: Po prirodi je jamar, a lovi i na otvorenom. Stoga služi za lov na lisice, zeca, oposuma, fazana. Posjeduje odlican njuh, ali su mu refleksi nešto polaganiji. Nakon americke selekcije ovaj je pas postao vrlo originalan i dobar kucni pas.
Hrana: Da ne bi odebljao, treba ga umjereno hraniti. Najviše odgovara 400g mesa dnevno, pomiješanog sa 300g riže i povrca.
.
izvor: sveopsima.blogger.ba
