Archive | Gmazovi

Crvenouha kornjaca

Crvenouha kornjaca

je poluvodena kornjaca porijeklom iz Sjedinjenih Americkih Država. Ova vrsta je jedna od najcešcih reptila držanih kao . Za crvenouhe kornjace se vežu jedne od najpogubnijih zabluda kada je u pitanju briga za kucne ljubimce. Neupucenost trgovaca dovela je do pojave besmislenog imena -- kalifornijska kornjaca.
.
Izgled
Ova vrsta kornjaca ime je dobila po crvenoj ili narancastoj prugi koja se nalazi iza ociju, a cija boja u rijetkim slucajevima može biti blijeda do te mjere da je neprimjetna. Oklop mlade kornjace je svijetlozelene boje, cija gornja strana (karapaks) posjeduje jasno izražene rožnate plocice, dok je donja strana (plastron) prošarana tamnim mrljama nepravilnog oblika. Kako kornjace stare, boja njihovog oklopa prelazi u izrazito tamnu nijansu zelene boje, koja sakrije pruge na plastronu i ucini rožante plocice manje upadljivima. Oblik oklopa je ovalan i simetrican.
Ulogu zuba, koje crvenouhe kornjace nemaju, zamjenjuje snažan kljun koji koristi za ubijanje i komadanje hrane. Nos se nalazi na samom vrhu glave kako bi kornjaci omogucio da diše iznad površine, bez opasnosti od predatora. Noge su tanke i završavaju kandžama, koje služe za kopanje, držanje hrane i udvaranje.
Kod svih vrsta porodice Trachemys vrijedi isti spolni dimorfizam. Ženke su uglavnom vece i krupnije od mužjaka, sa blago ispupcenim plastronom. Ženke narastu do 25 cm , a mužjaci do 15 cm u dužinu. Mužjaci posjeduju izrazito dugacke kandže i deblji, te duži rep cija je kloaka bliža kraju repa.
.
Porijeklo i raširenost
Crvenouhe kornjace se, kao domace vrste, pronalaze u svim slatki, mirnim i toplim vodama u predjelu koji se pruža od rijeke Misisipi do Meksickog zaljeva. Tu spadaju jezera, bare, mocvare, rukavci i kanali. Njihova staništa su cesto gusto obrasla vodenim biljem, koje cini veliki dio ishrane odraslih kornjaca. Preferiraju tiha podrucja sa osuncanim suhim mjestima nedaleko od vode, kao što su kamenjima i plutajuce grane. Cesto se može vidjeti više kornjaca koje se zajedno suncaju na kamenjima i panjevima, ponekad i jedna na drugoj. Divlje kornjace napuštaju vodu na duže vrijeme samo kada traže novu baru, a ženke ce izlaziti još da bi pronašle povoljno mjesto na kojem ce položiti jaja.
Kako raste potražnja za crvenouhim kornjacama, tako raste i njihov habitat u prirodi. Stalnom rastu populacije kornjaca u predjelima gdje one nisu domace vrste pridonosi neupucenost ljudi koji svoje ljubimce puštaju u lokalne vode. Crvenouhe kornjace danas nije teško pronaci u svim tropskim i suptropskim vodama bilo gdje na svijetu, što u vecini slucajeva predstavlja opasnost po lokalne gmazove. Na Balkanu, naprimjer, ugrožena domaca vrsta barske kornjace je u indirektnoj opasnosti od mnogobrojnijih crvenouhih kornjaca, sa kojima se bore za hranu i stanište.
.
Mladi, u prosjeku 5 cm dugi primjerci crvenouhih kornjaca se prodaju i predstavljaju kao idealni za djecu širom svijeta. Suprotno mitu prema kojem je za život kornjace potrebna samo plasticna posuda sa palmicom i kutija sušenih crvica, crvenouhe kornjace traže bar neke osnovne životne uslove.
Kornjacama se mora omoguciti vodeni prostor, u kojem obavljaju sve životne funkcije, i suhi prostor, koji je važan za suncanje i takav nacin sinteze vitamina D. Minimalna velicina takvoga akvaterarijuma je 250 l, a optimalna velicina akvaterarijuma koji naseljava jedna odrasla ženka iznosi 400 l. Plitke plasticne posude ne pružaju kornjaci dovoljno mjesta za plivanje, a u njih nije moguce postaviti ni, za zdravlje kornjace neophodan, filter i grijac. Obavezno je omoguciti im i pravilno osvijetljenje UVA-UVB neonkom.
Uredenje životnog prostora treba da bude što jednostavnije kako bi kornjaca imala dovoljno prostora za plivanje. Jedan veliki kamen koji služi kao suhi prostor znatno smanji prostor za tjelesnu aktivnost kornjace, pa je za manje akvaterarijume pogodnije kopno koje zauzima manje prostora. Pored mladih kornjaca akvarijumske biljke imaju šansu za opstanak, ali pokušavanje da se iste održe kod odraslih primjeraka je uzaludno. Ukoliko to dozvoljava zapremina akvaterarijuma, kornjacama se mogu od složiti skrovita mjesta, koja ce im biti vrlo zanimljiva.
Odrasle crvenouhe kornjace su omnivori, dok mladi primjerci uglavnom prihvataju samo hranu životinjskog porijekla. U prirodi se hrane vecinom strvinama, ali ce loviti ribe, žabe, punoglavcem, vodene insekte, larve, racice i puževe kad god im se pruži prilika. Kako stare, vodeno bilje zauzima veci dio njihove prehrane. Pri ishrani akvaterarijskih primjeraka treba izbjegavati kupovnu hranu, koja sadrži malo kvalitetnih hranjivih sastojaka, a poželjno je omoguciti im ishranu što slicniju onoj prirodnoj. U zatvoreništvu im se mogu ponuditi komadici sirove i nezacinjene ribe, govedine ili piletine. Iako ce rado prihvatiti meso, u kvalitetniju prehranu spadaju akvarijumski puževi i sitne ribe. Od biljne hrane zadovoljit ce se odgovarajucim akvarijumskim biljkama (npr. valisnerija), listovima zeljastog povrca i po nekim vocem. Tolerancija biljne hrane varira od kornjace do kornjace.
Kornjace ne proizvode pljuvacku, te im se stoga hrana mora ostavljati u vodi. Gutanje hrane na suhom je kornjacama nemoguce i uzrokuje gušenje.
Jedan od osnovnih uslova za gajenje crvenouhih kornjaca je grijana voda. Minimalna temperatura na kojoj ce vitalni organi kornjace normalno funkcionisati iznosi 24°C, a najviša koju mogu bez posljedica podnijeti iznosi 30°C. Pri naglom padu temperature zimi, crvenouhe kornjace prelaze u stanje hibernacije i zakopavaju se u mulj na dnu bare. U akvarijumima se ne mogu omoguciti uslovi za hibernaciju, niti temperatura padne dovoljno nisko da bi kornjace zapocele zimski san. Ukoliko kornjace borave u vodi temperature ispod 23°C, smanjit ce aktivnost i izgubiti apetit, oboljeti i naposljetku uginuti.
.
Razmnožavanje
Parenje crvenouhih kornjaca odvija se pod vodom, obicno izmedu marta i jula. Udvaranje mužjaka ženki ocituje se treperenjem kandži prednjih nogu ispred ženkinih ociju. Ako ženka prihvati mužjaka, potonut ce na dno, a mužjak ce je pratiti. Ženka koja ne prihvata mužjaka može postati agresivna prema njemu. Ponekad ce mužjaci kandžama treperiti ispred drugih mužjaka, ali to je samo znak upozorenja.
Hibernacija i pravilna ishrana su neophodni da bi ženka proizvela jajašca. Ženka koja u sebi nosi oplodena jaja provest ce prve dane suncajuci se da bi ugrijala jaja, a zatim ce uznemireno krenuti u potragu za mjestom na koje ce položiti jaja. Mjesto za polaganje jaja mora ispunjavati odredene uslove da bi ga ženka izabrala, a medu najvažnijima su vlažnost i temperatura. Poslije poleganja ženka napušta gnijezdo. Zavisno od temparature, jaja se izlegu dva do tri mjeseca nakon poleganja. Mladunci probijaju ljusku jajeta rožicem na glavi koji otpada nedugo poslije. Mladi mogu odluciti da u ljuski provedu nekoliko dana, ili cak nekoliko mjeseci ukoliko se izlegu zimi. Kada je odluce napustiti još uvijek ce imati malu žumanjcanu kesicu na plastronu, koja se ne smije uklanjati.
Spolno zrele ženke koje nikada nsiu bile sa mužjakom mogu izbacivati neoplodena jaja u vodu. Ona najcešce završe pojedena od strane iste ženke ili drugih kornjaca. Cak i oplodena jaja mogu se naci u vodi, što se najcešce dešava kada ženka ne pronade povoljno mjesto za poleganje. Jaja se nece nikada izleci u vodi, pa ih je potrebno odmah izvaditi i staviti u inkubator. Pri tom se mora voditi racuna da jaja ostanu u prvobitnom položaju -- embrij ce uginuti ako se okrenu.
.
Bolesti
Najcešce bolesti i nepravilnosti nastale nepravilnim održavanjem akvaterarijuma su:
upala oka -- Uzrokuje je necista voda, a najprepoznatljiviji simptom su otecene oci. Bolest se lijeci kapima za oci ili mazenjem ociju mašcu za oci. Tokom tretmana treba pojacati unos vitamina A, kornjacama najdostupnijeg u kuhanoj mrkvi.
upala pluca -- Opaka je i smrtonosna bolest koju uzrokuje hladna voda i propuh. Bolesna kornjaca postaje apaticna, odbija hranu, pušta piskutave zvukove i pliva ukosa. Tretira se kvalitetnijom ishranom (džigerica uz dodatak vitamina) i povisivanjem temperature na 30°C. U veterinarskim stanicama kornjace mogu dobiti injekcije antibiotika Vetoflok.
omekšavanje oklopa -- Uzrok mekšanja oklopa je nedostatak vitamina D i kalcijuma. Oklop je previše mekan i savitljiv, a oboljela životinja odbija hranu. Oboljelim kornjacama mora se omoguciti UV lampa ili prirodna svijetlost (temperatura ne smije prelaziti 30°C!), a ishrana treba sadržati džigericu pomiješanu sa izmrvljenom sipinom kosti.
pretilost -- Ishranu u kojoj dominira mesna prehrana najcešci je uzrok. Pretila kornjaca se ne može potpuno uvuci u oklop. Meso treba u potpunosti zamijeniti slatkovodnim ribama, mekušcima i insektima.
intenzivno guljenje kože -- Kornjacama se u prirodi koža ne guli u velikim kolicinama, a u akvaterarijima ona znaci prebrz rast uslijed premasne ishrane, nedostatak pojedinih vitamina ili neodgovarajuca temperatura.
distocija -- Ovo je nepravilnost koja uzrokuje uginuce oplodenih ženki kojima nije pruženo mjesto za polaganje jaja.
piramidalan oklop -- Najcešce je uzrokovan rahitisom u ranijoj životnoj dobi. Nastala deformacija se ne može ispraviti. Nije opasno ukoliko je oklop tvrd.
Neki simptomi se vlasnicima mogu uciniti zabrinjavajucim, a zapravo su bezopasni i sasvim normalni. Tu spada i ljuštenje rožnatih plocica, što je normalan proces rasta kornjace.
.

Posted in Gmazovi0 Comments

Anakonda

Anakonda

Anakonde (Eunectes) su rod zmija iz porodice kržljonoški. Žive u kišnim šumama Južne Amerike.

Vrste

* Eunectes murinus, Velika
* Eunectus notaeus, žuta
* Eunectus beniensis, beni
* Eunectus deschauenseei

Kada se govori o “anakondi”, najčešće se misli na veliku anakondu, čije stanište je uglavnom područje Amazone. Najčešće naraste u dužinu do 7 m. U rijetkim, iznimnim slučajevima, ona može biti duga i 8-9 m i težiti više od 150 kg, no u pravilu su značajno kraće. Nisu duže od mrežastih pitona (Python reticulatus), ali su znatno deblje i teže od njega, pa ih se stoga smatra najvećom i najtežom zmijom na svijetu.

Žuta (poznata i pod nazivom paragvajska ) dosiže najveću dužinu od 4,50 m i u međuvremenu ju se može sresti i u terarijima u Europi.

Anakonde žive semiakvatički, što znači da ih se može sresti u močvarnim područjima, ali i u potocima i rijekama. U Brazilu ju se može sresti bilo gdje, čak i u blizini velikih gradova (Sao Paolo). Love sve što nije dovoljno brzo da pobjegne. Plijen su joj glodavci, ptice, manje kornjače, pa čak i vodenprasci i mali do srednje veliki kajmani. Jednako tako velik dio njihove hrane su i neke ribe, čak i neke snažno oklopljene vrste somova.

Posted in Gmazovi0 Comments

Macaklini

Macaklini

, ponekad i gekoni (Gekkonidae) su najmnogobrojnija porodica guštera. Žive na Zemlji već oko 50 milijuna godina, i zahvaljujući iznimnoj prilagodljivosti, osvojili su i žive u vrlo različitim staništima, od umjerenog područja do tropa, pa čak i pustinja. Do danas je poznato 97 rodova sa 1081 vrstom koje su, ovisno o obliku i porijeklu, razvrstane u 5 potporodica .

To su mali do srednje veliki gušteri, koji narastu do između 4 cm i 40 cm. Poznate su i dvije vrste macaklina, Hoplodactylus delcourti i Phelsuma gigas, koji su bili veliki oko 60 cm, no obe vrste izumrle su u 19. stoljeću.

Većina vrsta su noćne, odnosno životinje sumraka (oko 75%) i neupadljivo obojeni. Mekana koža pokrivena im je kvržicama i malim bodljama. Na širokoj glavi dominiraju velike oči okomito izduženih zjenica prilagođene tom načinu života, a u ustima imaju malene zube.

Ove plahe i obično vrlo brze i okretne životinje izlaze u rani sumrak ili tijekom dana na sunčanje, kao što to inače rado rade dnevni gekoni, koji su za razliku od svojih “noćnih” rođaka upadljivo obojeni i imaju okrugle zjenice.

se dijele i na temelju oblika prstiju. Grubo, može ih se podijeliti na gekone s prianjaljkama, i s kandžicama. Prsti prve grupe obrasli su bilijunima najfinijih dlačica koji, koristeći Van der Waalsovu silu stvaraju savršenu adheziju s podlogom, pa se mogu kretati čak po staklu ili plafonu. Postoji čak 6 klasifikacija prema prstima.

U Hrvatskoj žive dvije vrste: Zidni macaklin (Tarentola mauritanica) i kućni macaklin (Hemidactylus turcicus). Za razliku od ostalih guštera, većina pripdanika ove skupine se može glasati.

Zanimljivost

Na Siciliji se kaže, da je boravljenje macaklina u nekoj kući ili na nečijoj zemlji znak, da je vlasnik dobar čovjek. Jer, postoji vjerovanje, da gekoni dolaze samo tamo, gdje je dobra, vedra i ugodna atmosfera.

Posted in Gmazovi0 Comments

Bazilisk

Bazilisk

(Basiliscus basiliscus) je mali gušter koji živi u Srednjoj Americi. Posjeduje zadivljujuću sposobnost hodanja na vodi. Sa strane svakog prsta na stražnjim nogama su “peraje” koje mu omogućuju da pljuska vodu. One su skupljene kad hoda po zemlji. Ako osjeća opasnost, počne vrlo brzo trčati po površini rijeke ili jezera. Onda je “peraje” opet otvore te mu omogućuju veću površinu hodanja po površini vode.

* Rasprostranjenost: Srednja Amerika, u okolici rijeka i tokova
* Dužina: 2.5 stope s repom
* Prehrana: kukci, mali sisavci, cvijeće i mali gmazovi, ptice i ribe
* Prirodni neprijatelji: ptice grabljivice, ribe, zmije, ostali veliki gmazovi i sisavci

Imaju nadimak “Isus Krist Gušter” i “Isus Gušter” jer kad bježe od neprijatelja hodaju po vodi. Oni također imaju “peraje” između prstiju. Mogućnost hodanja po vodi pomoću stražnjih nogu daje im sposobnost “hodanja po vodi”. Manji baziliski mogu trčati 10-20 metara po vodi bez tonjenja. Mlađi baziliski mogu brže trčati od starijih. Kao i većina gmazova, je aktivan noću. Imaju duge prste i oštre pandže. Uglavnom rast ispod noge, no mogu narasti i do 2 stope. Baziliski uglavnom teže od 200-600 grama. Njihov život traje uglavnom 7-8 godina, no u divljini neki umiru puno prije. Ženke ležu 2-18 jaja 5-8 puta godišnje. Bebe se izlježu za tri mjeseca, a teške su 2 grama. Njihova izvrsna kamuflaža omogućuje im mirovanje i teško otkrivanje od strane neprijatelja.

Posted in Gmazovi0 Comments

Varani

Varani

(Varanidae) su porodica iz razreda gmazova, red ljuskaša i podreda guštera. Porodica ima 53 vrste koje žive u Africi, Aziji i Australiji.

se od svih drugih guštera razlikuju potpuno okoštalom lubanjom. Jezik im je rascijepljen kao kod zmija. Oči su im smještene postrance na lubanji, a iza njih su im bubnjići.

Upadljivo izdužena lubanja prelazi neobično dugim vratom u zdepasto tijelo. Rep im je snažan i prilično dugačak i mnoge vrste ga koriste za plivanje. Snažne noge završavaju s pet prstiju i vrlo zaobljenim kandžama.

Više vrsta dosežu dužinu veću od 2 metra. Najmanja je vrsta Varanus brevicauda sa 28 cm, a najveća komodski varan (Varanus komodoensis).

Posted in Gmazovi0 Comments

Blavor

Blavor

(Ophisaurus apodus) je krupni, zmijoliki gušter žućkasto-smeđe boje, naraste i do 1 m.

Vrlo je brz i pokretljiv i teško ga je pratiti. Najčešće se hrani guštericama, sitnim toplokrvnim životinjama (osobito miševima), ptičjim jajima, puževima, skakavcima i ostalim kukcima, a ponekad i zmijama. Ljudi se bezrazložno boje blavora, iako je vrlo korisna životinja.

Stanište
Naseljava niže oblasti do visine od nekoliko stotina metara, ali se najčešće nalazi na otvorenim područjima s livadama, poljima i grmljem, također i na kraškim predjelima bez raslinja. Rasprostranjen je u južnom dijelu Balkanskog poluotoka, od Istre do delte Dunava, također u Turskoj.

Posted in Gmazovi0 Comments

Iguana

Iguana

Iguane, gmazovski rod čiji pripadnici nastanjuju tropske oblasti Kariba, Srednje i Južne Amerike. Rod obuhvaća dvije vrste — (zelena ) i delicatissima (mala ). Zelena je rasprostranjenija i može se naći od južnog Brazila pa sve do Meksika i Floride i u dijelu doline Rio Grandea. Zelena se često drži i kao kućni ljubimac.

Broj vrsta

Zbog velikih razlika u izgledu (iguane u Peruu su često plave ; u Kostarici -- crvene ; u drugim oblastima crne, pa čak i ljubičaste) od njihove prve klasifikacije (Line, 1758.) pa do danas relativno je skoro “otkriveno” čak sedamnaest vrsta . Na kraju se ispostavilo da su sve osim vrste delicatissima, zapravo inačice zelene iguane.

Osobine

Iguane mogu dostići dužinu od 1,5 m i težinu od 10 kg. Veći primjerci su zabilježeni ali oni su prilično rijetki. Zabilježeno je da je jedna zelena , držana kao ljubimac, doživjela 69 godina, inače žive od 20-35 godina.

Zelene iguane imaju red šiljaka na leđima, koji služe kao sredstvo za odvraćanje grabljivica. Repovima mogu zadati jake udarce, a u slučaju da ih velika grabljivica uhvati za rep, jedan njegov dio može se odlomiti bez većih posljedica, kako bi pobjegla. Rep se relativno brzo regenerira. Iguane imaju veoma dobro razvijen podvaljak koji im pomaže u održavanju tjelesne temperature.

Zelene iguane imaju dobar vid, no samo kad pri dobroj osvjetljenosti. One posjeduju i ćelije koje im omogućavaju vidjeti ultraljubičastu svjetlost.

Zelene iguane imaju i fotosenzitivni organ na vrhu tijela koji se često naziva i treće oko. Iako se naziva okom, ono ne može stvoriti jasnu sliku već iguane pomoću njega mogu detektirati promjene u osvjetljenju tj. sjene koje možda prave grabežljivci iznad njih.

Iguane imaju zube na unutrašnjoj strani vilice pa ih je nekad na manjim primjercima teško uočiti. Njihovi zubi mogu probiti ljudsku kožu.

Iguane su prvenstveno biljojedi.

Ponašanje

Kada su uplašene, zelene iguane pokušavaju pobjeći. Ako je u blizini vodena površina, one će pokušati zaroniti. Ranjene iguane su agresivnije od neozljeđenih. Inače iguane vole ležati na suncu i nisu agresivne.

Iguane kućni

Iguane mogu biti prilično poslušne i lako se dresirati da izađu vani u „WC” (kada je toplo) ili pak priviknuti se na pražnjenje na posebnom mjestu.

Razvijanje „društvenih” tj. osobnih odnosa sa iguanama traje više godina. Poslije pet do deset godina, iguane mogu izraziti vezanost pa čak i izraženu anksioznost zbog razdvojenosti.

Rijetki su veterinari koji znaju liječiti iguane.

Posted in Gmazovi0 Comments

Kameleon

Kameleon

Kameleoni (Chamaeleonidae) su porodica životinja iz reda ljuskaša. Opisano je oko 160 različitih vrsta, koje se dijele u dvije potporodice. Gotovo sve vrste su ugrožene u svojim prirodnim staništima, zbog čega su pod zaštitom Washingtonskog sporazuma o zaštiti vrsta.

Građa tijela

Oblik tijela kameleona može značajno varirati. Zbog toga je prilično teško točno odrediti neke vrste. Naime, oblik im se mijenja, ovisno o starosti i spolu. Čvrste odrednice su uglavnom “rogovi” i izrasline na njuški. Tako postoje vrste s vrlo malenim izraslinama na njuškama (Calumma nasutum) kao i vrste kod kojih su te izrasline vrlo velike (Calumma parsonii). Za prepoznavanje pripadnika iste vrste te su izrasline nezaobilazne. Pored toga, postoje i različiti tipovi rogova. Tako ih vrsta Chamaeleo quadricornis gracilior može imati čak do šest, dok vrsta Chamaeleo johnstoni ima samo tri.
Građa tijela kameleona

Sljedeća osobina im je kožni zalistak smješten uz stražnji dio glave (okcipitalni zalistak). Te zaliske životinja širi kako bi izgledala veća. Time bi trebali zastrašiti potencijalne predatore.

Karakteristični su im i različite krijeste. To su izrasline koje svojim oblikom potsjećaju na češalj, a pojavljuju se na leđima, trbuhu i grlu. Krijesta na leđima može biti različita. To mogu biti čunjaste ljuske, bodlje ili leđno “jedro” koje potsjeća na leđnu peraju, kao kod vrste Chamaeleo cristatus. Značajne odlike koje se koriste za razlikovanje su trbušna i grlena krijesta.

Slijedeća osobina im je “šljem” na glavi. Može biti visok i do 8 cm. Glavna funkcija mu je promjena siluete do mjere da ga se ne prepoznaje kao kameleona.

Kao što su im različite navedene odlike, razlikuju se i veličinom tijela, pri čemu su mužjaci obično veći. Najveći je Furcifer oustalet koji može doseći ukupnu dužinu od oko 68 cm, dok je Brookesia minima najmanji kameleon, dug je samo 3,5 cm.

Čitava građa tijela pravih kameleona prilagođena je životu na drveću, iako neke vrste žive gotovo isključivo na tlu. Oblikom tijela često imitiraju razne oblike biljki. Pravi kameleoni često izgledom liče na list, terestrični na staro drvo ili opalo lišće. Stopala su im se preoblikovala u kliješta kojima uspijevaju čvrsto obuhvatiti svaku granu. Neke vrste imaju dodatno još i kandže što omogućuje još sigurnije hvatanje. Stopala su posebno građena: svako stopalo ima pet prstiju, ali su po dva odnosno tri sraštena, tako da pretstavljaju dva kraka kliješta. Podrška kretanju po drveću je i rep prilagođen prihvaćanju za granu, a imaju ga samo pravi kameleoni. Važnost repa vidljiv je i po tome, što su izgubili sposobnost ostalih guštera da odbace rep i regeneriraju ga (autotomija). Za razliku od kameleona koji žive na drveću, kod terestričnih rep nije značajan. Služi samo za naslanjanje.

Kao posebnost treba spomenuti, da u slučaju pada sa stabla napušu pluća i time “omekšaju” pad.

Oči: Uz ostale posebnosti, oči kameleona su vrlo tipične. Smatra ih se vrlo razvijenim i puno su bolje od ljudskih. Rožnicu i druge dijelove oka prekriva ljuskasti kapak dijelom srašten s očnom jabučicom. Nizom prilagodbi vid kameleona je izuzetno izoštren, a jedino oni mogu pokretati svako oko zasebno. Oči su smeštene tako, da se vidna polja ne preklapaju u jednu sliku, nego nastaju dvije slike. Danas se još ne zna kako životinja obrađuje te dvije slike. Neobična pokretljivost očiju osigurana je kompleksnim mišićnim aparatom. Zbog ispupčenosti očiju iz glave, ukupno vidno polje kameleona je 342°, dakle samo 18° im je u “mrtvom kutu”, što je samo jedan dio leđa.

Uobičajeno korištenje očiju slijedi čvrsi uzorak, i jednak je kod svih vrsta kameleona:

* Prvo istraži okolinu svakim okom zasebno.
* Kad pronađe plijen, fokusira ga s oba oka.

Izbacivanje kameleonovog jezika s tipičnim ispupčenim očima

Jezik: Još jedna u životinjskom svijetu jedinstvena osobina kameleona je njihov jezik. Jezik je uvučen u grlenu vrećicu i povezan s jezičnom kosti. Nije smotan, nego ga se može usporediti s kratkom gumenom trakom. Vrh vrlo dugog i mišićavog jezika je zadebljan i podijeljen na dva dijela. Premrežen je sekretom koji nije ljepljiv, nego potpomaže stvaranju velike površinske napetosti koja drži plijen uz jezik. Kada se dovoljno približi plijenu, izbacuje jezik do plijena, što traje jednu desetinku sekunde, tako da plijen ne može pobjeći.

Izbacivanje jezika dijeli se na 5 faza:

1. plijen se fiksira i ispituje njegova veličina, oblik, vrsta i udaljenost,
2. polako otvara usta, priprema jezik za izbacivanje i gura ga malo prema naprijed,
3. izbacuje jezik,
4. plijen je uhvaćen,
5. plijen se jezikom privlači ustima kojima ga drži, dok se jezik vraća u grlenu vrećicu. Nakon toga guta čitav plijen u jednom komadu.

Jezik koriste i za pijenje vode.

Rasprostranjenost

Kameleoni prvobitno potječu iz istočne Afrike, no svoju su raznovrsnost razvili ponajviše u zapadnoj Africi i na Madagaskaru. Danas ga se može naći na cijelom afričkom kontinentu, naročito na Madagaskaru i području sredozemlja, ali i u Indiji, Sri Lanki i Turskoj zajedno s Arapskim poluotokom. No najveća koncentracija kameleona, kako brojem vrsta tako i brojnošću populacije je Afrika (osim sjeverne Afrike) i Madagaskar.

Stanište

Staništa kameleona su različita. Većina vrsta pravih kameleona su stanovnici grmlja i stabala. Građa tijela im je dobro prilagođena takvom načinu života. No i unutar te potporodice ima vrsta koje žive na tlu. Pored toga, kameleoni su se prilagodili i različitim ekološkim područjima. Tako nastanjuju oaze u Sahari, ali i obronke Mount Kenye, do granice snijega.

Hrana i razmnožavanje

Kameleoni se hrane kukcima, a veće vrste jedu i male kralježnjake. Pored toga, hrane se i manjim vrstama iste porodice. Kod nekih vrsta je primijećeno da rado jedu i voće i povrće.

Kao i drugi gmazovi, većina kameleona leže jaja prosječno oko 4 tjedna nakon oplodnje, što znači da su oviparni. No, postoje i vrste koje donose na svijet potpuno razvijene mladunce, što se naziva ovoviviparnost. Ta je pojava naročito česta kod vrsta koje žive u hladnijim područjima gdje tlo ne daje dovoljnu toplinu koju jaja trebaju da bi se iz jaja ravili mladunci.

Prije odlaganja jaja ženka obično siđe s drveta kako bi iskopala rupu (obično između 10 i 30 cm duboku), gdje će nakon toga položiti svoja jaja. Kada završi s lijeganjem, zatrpava jaja i napušta mjesto. Dok manje vrste poput Brookesie liježu 2-4 jaja, veći kameleoni poput Chamaeleo calyptratusa liježu u rasponu od 80-100 jaja. Mladi se izlegnu 4-12 mjeseci kasnije, ovisno o vrsti kameleona. Vjeruje se da je jajima Calumme parsonii potrebno i do 2 godine da se izlegnu jaja.

Mjenjanje boje

Jedno od vrlo značajnih obilježja kameleona, do mjere da su postali sinonim za prevrtljivost, je njihova (iako ne samo njihova) osobina da mogu mijenjati boju kože.

Svaka vrsta ima određeni broj boja. Unutar tog spektra mogu pokazati različite tonove i uzorke. Taj proces (ovisno o vrsti i situaciji) odvija se različitom brzinom. Najbrže mijenjaju boju u slučaju opasnosti ili u borbi sa suparnikom. Tako je kod vrste chameleo calyptratus izmjerena promjena boje od neutralne do borbene za manje od 6 sekundi. Danas se često tvrdi da mijenjanje boje služi prikrivanju. No, to je samo dijelom točno. Kameleoni koriste boju prije svega za komunikaciju. Time pripadnicima iste vrste pokazuju svoje raspoloženje i osjećaje, koje dodatno potvrđuju govorom tijela.

Posted in Gmazovi0 Comments