Cincíle (lat. Chinchilla) su maleni glodavci, koji se najviše uzgajaju zbog krzna. Poznati su i kao kucni ljubimci. Žive u suhim i gorskim predjelima Južne Amerike u vecim skupinama. Dane provodi u skrovištu, a nocu se hrane, najviše biljem. Premda su oprezne, u divljini plijen su mnogih životinja.
Porijeklo imena
Dobili su ime po indijanskom narodu Chincha, koji je od 1000. pa do pada pod državu Inka (1476.) živio u obalnom podrucju južnog Perua i možda Cilea. Uzgajali su cincile i držali ih za kucne ljubimce, njihovo su meso jeli, a od kvalitetnog krzna radili su sebi odjecu. Krzno cincile kasnije su od njih preuzeli Inke pa ga je uskoro mogao nositi samo Inka i osobe kraljevske krvi.
Izgled
Cincila je maleni glodavac kratkog tijela, velike glave na kojoj su dva duga obla uha. Ima razmjerno velike oci i duge, svijetle, rijetke brkove te dug dlakav rep. Tijelo pokriva oko 2 cm debela meka crnobijela dlaka. Krzno je srebrne boje. Tijelo je dugo oko 30 cm, od toga oko 13 cm otpada na rep. Težina je od 400 do 600 g. Prosjecna doživljena starost je 15 godina, a neke jedinke žive i preko 20 godina.
Postoje dvije vrste iz roda Cincila: Chinchilla brevicaudata i Chinchilla lanigera. Prva vrsta ima kraci rep, širi vrat i ramena te kraca uha. U prirodi, obje su vrste vrlo ugrožene.
Kucni ljubimac
Poznata je i kao kucni ljubimac. Cincila je nocna životinja, hrani se nocu i tada je najživahnija, ponekad i vrlo glasna. Buduci, da je gipka i hitra treba puno prostora. Može skociti do 180 cm visine. Smeta joj propuh i prejaka izravna sunceva svjetlost. Nastambu ili krletku treba redovito cistiti i mijenjati stelju (pokrov). Preporuca se poseban prostor za obavljanje nužde, jer jako voli cistocu. Osnovna hrana su sijeno i posebni briketi. Svakodnevno je potreban pijesak, u kojem ce se valjati, što je zaštita za kožu i dlaku, inace se lako pojave gljivicna kožna oboljenja. Osjetljive su na hranu, koja sadrži šecer, jer lako dobiju šecernu bolest i prerano ugibaju. Cincile traže nježno postupanje i postepeno se privikavaju na vlasnika.
Krzno
Medunarodna trgovina krznom cincile potjece iz 16. stoljeca. Krzno je popularno zbog izrazite mekoce. Za jedan dugi kaput, potrebno je krzno od oko 150 cincila. Cincile u prirodi na rubu su istrebljenja, zbog krivolova. Lov na cincile je zabranjen. Za krzno, uglavnom se koriste cincile iz uzgoja.
Crvena vjeverica (latinski: Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciuridae, a kroz mnoga stoljeca je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo “vjeverica”, bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je poceli zvati crvena vjeverica. Neke žive na drvecu, druge u podzemnim jazbinama. Podzemne vjeverice poste nekoliko dana zimi.
Rasprostranjenost: Europa, osim Islanda i sredozemnih otoka.
Životni prostor: stare bjelogoricne, crnogoricne i miješane šume. parkovi, vrtovi; u Alpama do visine 2000m.
Obilježja: odozgo- crvenosmeda poput lisice, katkada crna (osobito planinska), odozdo- bijela; oci i uske velike (zimi s cupercima dlaka na vrhovima uski); rep dug, kitnjast.
Nacin života: spretno i brzo se penje i skace, po deblima i glavom nadolje; daleko skace; veliko, loptasto gnijezdo od grancica i mahovine gradi u krošnjama, dupljama; ne spava pravi zimski san; sprema zalihe hrane.
Parenje: I—VII. koti 2-5 puta po 3-7 mladih (II-VIII).
Naime, posljednjih desetljeca pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a rijec je o sivoj vjeverici Sciurus carolinensis koja potjece iz Sjeverne Amerike. Uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeca. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na podrucju Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rjeda te je gotovo u potpunosti nestala s tog podrucja. Danas se još može pronaci u Škotskoj i ponekim otocima.
Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo. Pomišljalo se da je nestala zbog toga jer je siva vjeverica puno jaca i veca od crvene pa je agresivnija prema njoj. Napravljena su brojna istraživanja i dokazano je da to nije pravi razlog.
Pravi razlog povecanja brojnosti sive i smanjenja crvene vjeverice je taj što su sive vjeverice bolje prilagodene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoricnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obicno rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Cak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obicno ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateci i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obje vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu. Najkriticniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe.
U Italiji su sive vjeverice gotovo u potpunosti istrijebile domicilnu crvenu pa su Talijani bili primorani rigoroznim mjerama (puškama) riješiti se stranca i jedna su od rijetkih zemalja koje su u tome uspjele.
Prehrana:
Vjeverice u prirodi jedu žitarice, sjemenje, bobicasto voce, orašaste plodove, gljive, insekte, ali i mlade ptice i njihova jaja.
Vjeverice, vodene instinktima, neprestano traže hranu, te je spremaju u nastambu. Dio obroka pojedu odmah, a dio npr. oguljenih sjemenki i koštice spremat ce na više mjesta. Vlasnici ustvari nude životinjama i više hrane nego što im je potrebno.
Svakako im ne bi trebali davati mlijeko i mlijecne proizvode jer veca kolicina laktoza koju sadrži kravlje mlijeko može izazvati u vjeverica teže probavne smetnje. Nagle promjene u prehrani takoder se ne preporucaju jer dovode do disbioze crijeva, te posljedicnih proljeva i opstipacija.
Sirijski hrčak (Mesocricetus auratus) je glodavac (Rodentia) podrijetlom iz Sirije, ponekad se još naziva i “Zlatni hrčak”, što mu je zapravo originalna boja u prirodi. Unutar porodice Cricetidae spadaju u rod hrčaka.
Obilježja
Također danas postoji mnogo različitih boja i vrsta njihove dlake, npr. dugodlaki hrčak, sirijski hrčak bez dlake, crni hrčak i obični sirijski hrčak. Sirijski hrčak je najpopularnija vrsta hrčka za držanje kao kućnog ljubimca.
Ima mnoge predispozicije koje se sviđaju kupcima. Sirijski hrčak vrlo je zahvalan kućni ljubimac zato što mu je veličina vrlo mala, otprilike 15 do 18 cm. Ima kratak rep (samo oko 8 mm) i što je vrlo važno ne smrdi. Vrlo je pogodan za ljude koji imaju malu djecu, jer su vrlo umiljati i nisu nasrtljivi. Postoji još par razloga zašto ih ljudi vole držati, jedan od tih razloga je cijena koja je vrlo povoljna, drugi razlog zašto ih ljudi vole je način njihovog održavanja koji ne traži puno, treći razlog je vrlo laka ishrana koju mogu primjenjivati čak i djeca. Za razliku od nekih egzotičnih životinja poput iguane ili njima sličnih, sirijski hrčci žive vrlo kratko. Životni vijek jednog hrčka je odprilike 2 -- 2,5 godine. No nerijetko dožive i 3, 4 pa čak i više godina. Sirijski hrčak je većinom noćna životinja, što znači da će prek dana spavati, a noću biti vrlo aktivan. Sirijske hrčke možemo držati u paru, ali ako su iste starosti ili ako ih uzmemo iz istog legla, u protivnom doći će do tuče u kojoj hrčci mogu biti ozljeđeni.
Porijeklo
Područje koje u prirodi nastanjuje ova vrsta je samo oko 10 -- 15.000 km² velika visoravan Aleppo u sjevernoj Siriji. Kako je to područje za divlju vrstu vrlo maleno, IUCN ga je uvrstio u skupinu ugroženih životinja. Prvi put je opisan 1797. Dugo vremena ih se smatralo nestalim ili izumrlim, dok ih 1930. prof. Israel Aharoni nije našao ženku s leglom s jedanaest mladunaca. Preživjelo je troje mladunaca koji su zatim razmnožavani u Hebrew University u Jeruzalemu. Njihovi potomci su dugo bili jedini domesticirani sirijski hrčci, kako kao kućni ljubimci, tako i kao laboratorijske životinje. Nakon 1971. pojedini primjerci divljih sirijskih hrčaka uhvaćeni u sirijskoj pustinji uvedeni su u njihov uzgoj.
Način života
Skotnost traje samo oko 16 dana, a leglo ima najčešće 4 mladunca (uglavnom 2 do 5). U godini dana mogu biti do osam legla. Mladunci su spolno zreli u dobi između 38 i 42 dana. Sirijski hrčci su izraženi samotnjaci. Odrasle ženke reagiraju krajnje agresivno na pripadnike iste vrste oba spola, uključujući i vlastito potomstvo. U uzgoju, mužjake spajaju sa ženkama samo na vrlo kratko vrijeme.
Sirijski hrčci su životinje koje kopaju skrovišta i kanale do najdublje 110 cm. Gnijezda su im najčešće u dubini od 40 do 90 cm pod površinom.
Prirodni neprijatelji su im svi sisavci i zmije koji se inače hrane glodavcima, no i čovjek.
Kineski hrčci (Cricetulus griseus) su porijeklom iz pustinja Mongolije i sjeverne Kine. Ove životinje su ranije često, naročito u Kini, bile korištene za medicinska istraživanja. U nekim državama SADa, primjerice u Kaliforniji, smatra ih se štetočinama, pa za njihovo držanje, uzgoj i prodaju treba imati posebnu dozvolu.
Kineski hrčci su jako čiste životinje i mnogo vremena provode čisteći i uređujući svoju dlaku. Ženka nosi 18-22 dana i ima 4 -- 8 mladih, a ponekad čak 14. Ženka nakon okota hrani mlade još 3-4 tjedna. 10 dana nakon okota mladi progledaju, te počnu dobivati dlaku, a nakon 2 mjeseca postaju spolno zreli. Kao mladi, kineski hrčci su malo nervozne životinje, no kad odrastu, dolazi do izražaja njihov smiren i umiljat karakter, pa su vrlo omiljeni kućni ljubimci.
* Veličina: 8 -- 10cm
* Težina: Mladog hrčka: 2 -- 3 grama, odraslog hrčka: 50 -- 75 grama
* Period trudnoće: 18 -- 21 dan
* Životni vijek: 2 -- 3 godine
* Broj prstiju na: prednjim nogama: 5(palac se skoro ne vidi) na zadnjim 5
* Hrana: u pet shopu možete kupiti gotovu hranu za vašeg hrčka.
Patuljasti kunić je vrsta domesticiranog europskog kunića (Oryctolagus cuniculus).
Osobine
Uzgajaju se samo kao kućni ljubimci. Iste karakterne osobine kao i ostali domesticirani zečevi, sa malo više temperamentne osobine. Energetični su i osjetljivi (lako ih se može uznemiriti). Mogu biti za kuću i mogu se prilagoditi društvu kućnog psa i mačka. Vrlo su fragilne životinje i lako uđu u stres.
Hranjenje i prehrana
Konzumiraju travu, žitarice i razno sočno zelenilo. Njihov probavni sustav je slabiji od njihovih većih rođaka i mnogo lisnatog povrća poput salate i kupusa mogu im zadaviti zdrastvene probleme. Veliki udio njihove prehrane čini sijeno i sl.
Opće karakteristike
Neke od boja: crna, plava, čokoladna, jorgovan (bljedoljubičasta), čeličnosiva, vidra, srneća, ris, opal, žućkastosmeđa (zagasito), također i bijeli crvenooki (rubin) i plavooki
Masa: čistokrvni 500g-1400g; veći pripadnici vrste 1400g-1800g
Bijeli ruski hrčak (Phodopus sungorus) je vrsta hrčka iz roda Phodopus.
Porijeklo vuče iz Istočnog Kazahstana i Sjeverozapadne Rusije. Vrlo su čiste životinje te vole čistiti svoje krzno. To ih vrlo često dođe glave jer ih love zbog krzna. Životni vjek im je 1 do 2 godine. Narastu 8 do 10 cm. Vrlo rijetko se prodaju kao kućni ljubimci u pet-shopovima.
Poznat je po zanimljivosti po kojoj je čak i dobio ime, a to je da tijekom zime njegovo krzno poprimi bijelu boju.
Miševi (Mus) su rod glodavaca iz potporodice pravih miševa. Najpoznatija vrsta iz ovog roda su domaći miševi. Pored njih, ovaj rod obuhvaća još 37 vrsta od kojih su neki, kao domaći miševi, hemerofili, dok su drugi životinje koje žive daleko od ljudi, povučeno, u šumama.
Kao i većina glodavaca miševi su noćne životinje ili su aktivniji u sumrak, ali ih se naravno može sresti i po danu, osobito ukoliko ih brojčano ima više na nekom području. Miševi žive svugdje nema ih jedino na Antarktici i nekim manjim otocima kao niti u moru. Miševi u danu pojedu oko 10% svoje ukupne težine, tako da npr. miš od 20 do 25 grama u danu pojede 2-2,5 grama hrane.
Osobine
Tijelo im je dugo između 4,5 i 12,5 cm, a rep je obično jednako dug kao i tijelo. Prosječno su teški oko 30 grama. Neki miševi su u ljudskom uzgoju dosegli i 60 grama. Divlji miševi imaju siva ili smeđa leđa, a na trbušnoj strani svjetlije sivo ili smeđe, a ponekad i bijelo krzno. U uzgoju su u međuvremenu postignute nebrojene varijacije boja. Rep je pokriven vrlo finom dlakom, tako da se na prvi pogled čini gol.
Anatomija i građa
Zahvaljujući činjenici da čovjek i miš dijele čak 99% gena, kao i onima o sličnosti razvoja embrija, simptomima mnogih bolesti i zajedničkih oblika poremećaja i ponašanja nije čudno da miš kao jedan od glavnih modelnih organizama dobiva još važniju ulogu. Miševi postaju bitni sudionici u otkrivanju tajni ljudskog genoma. Miševi su mali glodavci koji imaju potrebu stalno uzimati hranu.
Povijest
Miševi su ljudima poznati iz davnina. Odavno su prepoznati kao velike štetočine i prava napast gdje god se nasele.
Miševi kao hrana
Miševi kao hrana u prirodi služe mnoim životinjskim vrstama. Tako se danas kod uzgoja upotrebljavaju kao hrana za kućne zmije i ostale životinje.
Zamorac je glodavac iz obitelji Caviidae i razreda Cavia. Ima sveukupno devet vrsta, ali je najpoznatija C. porcellus, običan zamorac.
Povijest
U engleskom jeziku poznat kao guinea pig ili cavy, ova životinja potječe od pretka Cavia cutleri, koji još obitava u Južnoj Americi.
Vrijeme njihovog dolaska na europsko tlo nije pouzdano, vjerojatno su ih tek kasnije uvezli engleski pomorci. Danas su zamorci jedno od najomiljenijih dječjih kućnih ljubimaca širom svijeta.
Zamorce su držali Inke više ili manje kao kućne ljubimce (točnije, za jelo) davno prije dolaska Europljana. Osvajanjem u XVI st. španjolski konkvistadori su ih pronašli kako slobodno trče po kućama ljudi i odnijeli u Europu, no zamorci su i dalje zadržali svoju ulogu kao hrana.
Vrste
Najpoznatiji su: engleski zamorac (sa kratkom i sjajnom dlakom), paragvajski (sa dugom dlakom) i argentinski zamorac (sa kratkom grubom dlakom).
Prehrana
Važno je napomenuti da zamorce nije uopće teško uzgajati jer je najbitnija tvar u njihovoj ishrani vitamin C koji im se mora davati redovno. Najbolje je dodavati preparat u vodu, i to u omjeru 1/2 šumeće tablete preparata vitamina C na 1/2 l vode.
Razmnožavanje
Ženka zamorca nosi u prosjeku 2 mjeseca, a dužina graviditeta ovisi o broju mladunaca, jer što je više mladunaca ženka će se prije okotiti. Mladi na svijet dolaze u naprednijoj fazi od drugih vrsta glodavaca. Rađaju se s dlakom, otvorenim očima, stalnim a ne mliječnim zubima, … i već su nakon 2 dana sposobni uzimati čvrstu hranu, ali je ipak potrebno da neko vrijeme (15-ak dana) provedu s majkom zbog sticanja imuniteta preko mlijeka. Ženka može imati 3 legla godišnje, a spolno je zrela s mjesec dana, dok je mužjak spolno zreo s 2-3 mjeseca. Mužjaka nije potrebno odvajati od ženke poslije parenja, ni poslije okota, jer kod njih nije izražena pojava kanibalizma kao kod drugih glodavaca.
Važno je napomenuti da ženka mora imati prvo leglo do svog 8 mjeseca. Ako se prvi puta spari kasnije od toga može imati valikih problema pri porodu, pa i uginuti. Problem je u elastičnosti zdjelice.
