Obicna cancara (Testudo hermanni) vrsta je iz roda Testudo unutar porodice kopnica (Testudinidae).
Izuzetno je znacajna i zakonom zašticena vrsta hrvatske faune. Naseljava razmjerno usko i isprekidano podrucje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna podrucja Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grcke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske.
U Hrvatskoj je cesta u podrucju Dalmacije do sjeverozapadne granice Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima Rabu, Cresu i Krku, cancara je puno rjeda. U kontinentalnim predjelima naše zemlje prirodno ne dolazi. Nalazimo je na prostoru od Konavala do doline Neretve i na otocima.
U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni hermanni (Gmelin, 1789.) i Testudo hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889.). Relativno je lako medusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike koloracije na plastronu. Kod podvrste Testudo hermanni hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva vecu površinu plastrona, dok je kod Testudo hermanni boettgeri ona dosta slabije izražena s vecim nepigmentiranim prostorom u središnjem dijelu plastrona.
Ova kornjaca je iskljucivo biljojed, voli svakojako povrce, a ponekad pojede i crve, gusjenice i sl. U zatoceništvu najcešce jede salate i voce. Nema li hrane izdržat ce bez nje i citave tjedne. Žive pojedinacno, samo u vrijeme parenja traže partnera. Rastu vrlo sporo, ali zato imaju dugi životni vijek. Neobicno je otporna te izuzetno dobro preživljava razne ozljede.
Obicna cancara živi po suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima mediteranskog podrucja. Najcešca je po travnatim kamenjarskim ravnicama, gdje se cesto susrece po rubovima maslinjaka, šikara i na obradivim podrucjima. Rjede je možemo naci u brdovitim podrucjima, dok je iznad 700 m vrlo rijetka. Izbjegava ekstremne temperature, zimsko razdoblje u stanju mirovanja provodi plitko zakopana pod zemljom. Prije nego što dobro zahladi, a to je obicno krajem listopada, cancara u zemlji iskopa rupu u kojoj ce docekati tople proljetne dane. Iz zimskog se sna budi u ožujku i travnju, kada pronalazi partnera za parenje. Parenje se odvija u lipnju, kada ženke proizvode posebne mirise, kojima privlace mužjaka.
Iako inace vrlo miroljubljivi, mužjaci u vrijeme parenja postaju vrlo ratoborni. Kao pravi hrvaci, suparnici nastoje jedan drugoga prevrnuti na leda. U medusobnoj potjeri znaju se i satima sukobljavati u tako žestokoj borbi. Pobijedeni ce dugo mlatarati nogama dok mu ne uspije osoviti se. Kornjace grizu bezubim celjustima kao oštrim kljunom.
Cancare se pare neposredno nakon zimskog sna, u lipnju. Kada mužjak osjeti potrebu za parenjem, krene u potragu za odgovarajucom ženkom. U vrijeme parenja spremne ženke ispuštaju osobite mirise, raspoznatljive samo cancarama, pomocu kojih ih mužjaci mogu lakše pronaci.
Nakon što pronade pogodnu ženku zapocinje ritual parenja. Mužjak najprije zapocne njušiti i povremeno lagano grickati ženku, nakon cega ona obicno pocinje trcati pred njim. Nakon nekog vremena ženka zastane, a mužjak joj ponovno pocne grickati prednje noge i glavu, koje ona uvlaci u oklop kako bi se zaštitla od njegovih ugriza. Mužjak ovom prilikom zna biti vrlo agresivan, a ugrizi mu cesto znaju biti vrlo snažni. Cijelo ovo vrijeme mužjak se pokušava spariti s ženkom naskacuci joj s leda. Ukoliko ženka prihvati mužjaka, parenje zapocinje i tom prilikom mužjak ispušta glasove nalik pištanju, dok se ženka u principu ne glasa.
Ženke su spolno zrele s 10 godina.
Tijekom parenja ženka se cijelo vrijeme pomalo pomice prema naprijed, a on ide za njom i naskakuje je. U slucaju da ženka ne odgovara na udvaranje, mužjak zna biti vrlo agresivan prema njoj. U mužjaka se sperma stvara tijekom ljeta i ostaje kroz hibernaciju do slijedeceg proljeca i parenja, a kod ženke se takoder jaja pocinju ljeti razvijati i razvoj im se dovršava na proljece.
Prije krajnjeg razvoja ljuske ono biva oplodeno. Takoder, ženka se ne mora svaki puta pariti da bi jaja bila oplodena, jer ima sposobnost cuvanja sperme u sebi do cetiri godine. To znaci, da cak i ako nema mužjaka oko sebe, može sama oploditi svoja jaja u razdoblju od jedne do tri godine od kada je primila spermu.
Polaganje jaja
Nakon parenja i oplodnje ženka pocne tražiti pogodno mjesto za polaganje jaja. Najprije vrhom celjusti pocne pipati zemlju i zagrebavati zemlju prednjim nogama. Kada pronade neko zaklonjeno, suncu izloženo mjesto u rahloj zemlji zapocne stražnjim nogama kopati jamicu. U njoj odloži 3 – 15, obicno 6 – 8 bijelih ovalnih ili okruglastih jaja, velicine golubljih. Cijeli proces polaganja jaja, od pocetka kopanja, polaganja i zatrpavanja jamice traje oko 3 sata. Nakon što zatrpa rupu, završavaju njene materinske brige.
Cancarina jaja ostaju dugo u zemlji; u idealnim uvjetima inkubacija traje izmedu 8 i 11 tjedana (60 do 90 dana), mladunci iz jaja izlaze u rujnu. Što je temperatura zraka niža, to inkubacija dulje traje. Idealna temperatura za inkubaciju je 30° – 31,5°C i u tim se uvjetima najcešce izliježu mladi miješanih spolova.
Nakon što dovrši embrionalni razvoj u jaju, mladunci pocinju izlaziti van. Obicno taj proces traje od 8 – 24 sata. Ponekad svi mladunci ne izadu u isto vrijeme van, neki izadu i dan kasnije. Probijanje iz ljuske jaja i izlazak iz gnjezdišta nisu nimalo lagan zadatak, treba se probiti i kroz sloj zemlje kojim su pokriveni. U svojim prvim trenucima izlaska iz jaja oklop im je skroz zgužvan i naboran od sklupcanog položaja u jajetu. Kada se izlegu, velicine su 30 – 40 mm i sa 6 – 8 g težine prepuštene same sebi, ali jako aktivne i živahne i odmah spremne za samostalan život. Istog se trenutka pocnu kretati, a kroz par sati, odnosno dana, oklop im se izravna i svakim danom postaje cvršci. Rastu polako, pa ce velicinu svoje roditelje dostici tek za 5 – 7 godina.
Noge su kratke i zdepaste, prsti su srasli zajedno, na prednjim nogama imaju 5, na stražnjim 4 pandže. Oklop je s gornje strane maslinastožut s tamnim šarama, odozdo je sa svake strane crni rub. Nadrepna ili suprakaudalna ploca na stražnjoj strani oklopa je uvijek podijeljena i prema tome parna. Na vrhu repa je oštar šiljak, dostiže dužinu oklopa od 12 – 20 cm, dok ženke Testudo hermanni boettgeri mogu narasti do 25 cm duljine.
Kao kucni ljubimac
Za jednu cancaru se preporuca, kada se drži u terariju, minimalno 120×60 cm sa šljunkom, mješavinom treseta i zemlje te skrivalištem dovoljno velikim da se u njega može skloniti nekoliko životinja. U zatvorenim prostorima obavezno je izlaganje UV zrakama.
Na vanjskim prostorima preporuca se zemljana ili travnata podloga s više skrivališta, po mogucnosti u hladu. Dobri su kopaci pa mogu prokopati prolaz ispod ograde. U nastambi je važna kombinacija osuncanog i sjenovitog dijela. Minimalne mjere iznose za velicinu takvog prostora za širinu 4 x duljina oklopa, dužina 5 x dužina oklopa i visina 3 x širina oklopa.
Da li je kornjaca uistinu pravi kucni ljubimaca za Vas?
Vaša kornjaca nije Ninja kornjaca što znaci da ne izvodi trikove, ne razgovara i ne izvode herojska djela. Cak i ne vole da ih se nosi po rukama.Kornjace rastu tijekom cijelog života. Jeste li im u mogucnosti osiguravati sve veci prostor?Razmislite o vremenu koje morate utrošiti na svakodnevnu njegu. Da ne spominjemo godišnje odmore. Zapamtite, vremenom ce Vas i Vaša kornjaca poceti prepoznavati i vezati se uz Vas.Imate li dovoljno novaca da si priuštite takvog kucnog ljubimca? Cijena hrane i terarija ipak nije toliko mala.Ukoliko zdravu životinju uspijete uklopiti u svakodnevne troškove ne zaboravite na troškove veterinara. I Vaša se životinja može razboljeti, a njeno lijecenje nece koštati manje od lijecenja psa ili macke.Ne zaboravite na parazite. Mnoge su kornjace nosioci parazita. Iako su cesto bezopasni za životinju i uglavnom ne prelaze na covjeka nakon diranja kornjace obavezno operite ruke.Kornjace žive po 40 godina. Da li ste spremni preuzeti tako dugorocnu obavezu? Zapamtite, vrlo je teško naci smještaj za odraslu kornjacu.
Loading ...